Epizoda 3 - BICIKLIST

01.07.2007. nedjelja
Joj kak sam se naspavo! Raširio sam se preko 4 sica pokrio dekicom i…. Baš je bilo dobro. Jebo te, gledam ove panjeve oko sebe i mislim si, sva sreća kaj sam tak mali. Ja se zavučem di god treba. A oni! Kolja si je ponio vreću za spavanje, raširio je na podu i lego se fino svom dužinom na pod autobusa. Osim kaj je pod bio malo tvrđi smetalo ga je još i to kaj je širina za ležanje na podu jedno 3.5 cm šira od njega, pa baš nije bilo manevarskog prostora. Sale je spavo sjedečki a Šćele se non stop vrtio. Taj nemre bit miran ni sekunde. Rebro si je fino napuho onaj jastučić koji pridržava glavu kad čovjek pokušava spavati sjedečki, samo ne znam zakaj. Naime, on (slično kao i Kolja) čim spusti bradu malo prema prsima, u predjelu brade i vrata prirodno formira nešto kao jastuk. I jedan i drugi imaju samo malo viška bjelančevina u predjelu glave, ali taman kolko je potrebno da tijelo prepozna potrebu za formiranjem tog jastučića, i obojica su u stanju spavati sjedečki ko bebe. I baš zato mi nije jasno zašto je Kolja uopće ležao, kad sjedečki spava samo tako. Pa jebote, kolko je energije trebalo potrošiti za sve to? Prvo izvadi vriću iz borše, pa malo odmor. Onda je raspakira, pa odmor. Onda slijedi rasprostiranje, pa odmor. Nakon toga pitanje, dal da legnem il ne? Da…. Il ipak ne….. Odmor…. Hmmmmm….. Da. Onda se digne, prekorači mene koji već spavam, pa se lagano spusti na vriću, uglavi se, pa odmor. I onda kad se dovoljno odmorio da nije pre umoran, može lagano na spavanje. A mogo je samo lagano spustiti bradu prema prsima, i zemljo snova, hir aj kam!
Taman su se svi počeli budit, pa tako i Sale. Otvorio je oči i samo bez riječi krenuo prema sendvičima. Čim je izvadio prvi, miris se raširio po busu. Buco je još spavo, ali brk je zaigrao i kao da se čulo hmmmm sengula hmmmm mljac. Mozak je ipak, iako u stanju duboke kome, registrirao hranu.
Nešto docnije, prilikom dosadne vožnje bespućima Njemačke* zbiljnosti, dolazimo u dio te hladne države gdje se valjda proizvode sva ta čudesa koja Nijemci imaju, jer na svakom koraku može se vidjeti nekakva elektrana, pogon, tvornica… E sad zašto je Balena to toliko fasciniralo, ne znam, ali još je bolje to kaj je Sale imo odgovore na sva pitanja.
Balen:"A kakvi su ono dimnjaci?"
Sale:"To nisu dimnjaci, to su hladnjaci, idiote!"
Balen:"A kakva je ono elektrana?"
Sale:"Termo, kretenu!"
Sad, zašto Saleta tolko živcira što Balen ne poznaje materiju, ne znam.
Balen:"A jel ono nuklearna?"
Sale:"Nije!"
Balen:"A jel ima koja tu da je nulkearna?"
Sale:"Nema!"
Balen:"A šta je ono?"
Sale:"Cijevi, Balene, cijevi. Fi 300. One služe za dovod i odvod, a ponekad i za provod. Kad sam ja radio u Njemačkoj, onda smo mi kuckali čekićima a ja sam i puno švaso. I onda ti ja sam, sa još dva Bosanca sastavim jedan onakav i onda…."
Šćele:"Sale, a kakva je ono hrpa zemlje?"
Sale:"Najobičnija hrpa! Koji me kurac zajebavaš?"
Do sad je kružila priča da je Sale u stvari Homer Simpson, odnosno da je onaj Matt Groening ljetujući u Rijeci zamjetio jednog mladića kako bez poteškoća čekića na brodogradilištu Viktor Lenac čekićem teškim 50-tak kila, lomi pajsere bez imalo muke i priča beskrajne priče o nekakvim elektranama u Njemačkoj. Primjetio je i da su mu glavna preokupacija pečeni pilići i hamburgeri, te da pivu pije ko neki vodu (i sad ona Saletova, da je voda dobra i žabe bi….) i kog to ne bi inspiriralo? Nakon ovog priča dobiva i drugu dimenziju, jer kako objašnjavate Saletovo poznavanje elektrana? Pa ko radi u nuklearnoj elektrani? Homer, naravno! Sad svi čekaju Saletove potomke. Da vidimo oće li im i klinci biti isti. Valentina (Marge) je već tu, frizura je slična… Previše toga se podudara….

Sale i Valentina

Približavamo se izlasku iz Šćeletove domovine i pred nama je putokaz za Achen, a nakon toga pratimo Antwerpen. Do sad smo išli bez problema, vozači nisu fulali ništa, no za sve postoji prvi put. U jednom trenutku samo primjećujemo kako autocestu ostavljamo iza sebe, a tako i smjer Antwerpen, i silazimo u Achen. I u tom trenutku jedan od naša dva zagorska prijatelja koji nas voze samo upozorava da pripremimo foto aparate, jer je pred nama rotor i jedna krasna fontana iz 17. stoljeća. Mi smo došli na rotor, okrenuli se oko fontane za 360° i krenuli natrag prema autoputu. Naravno da fontana nije iz 17. stoljeća, dečki su fulali skretanje ali su to izveli legendarno. Definitivno najjači vozači s kojima smo do sad negdje išli.
Napokon smo ušli u Belgiju, i već se približavamo Antwerpenu. Sve ide ko po loju, jedino mi nije jasno zakaj mene nisu zvali da im pomognem oko traženja hotela kad sam jedini ja prije bio u tom hotelu i mislim da znam točno, ali baš u zadnje slovo kak se taj hotel zove. Nema veze, nek oni traže, ja ću samo promatrat iz prikrajka.
I tako čučim ja, čučim, kad ono, eno ga!
Soso:"Eno ga! Eno hotela, mater mu jebem u pičku, da mu jebem! Vidim ga!"
Buco:"Dobro kaj se ti sad dereš? Pa nije baš da smo ga tražili, našli smo ga iz prve! Kaj si nabrijan?"
Soso:"Ma ne, ko, ja? Jok. Ma samo sam mislio da …."
Buco:"Kaj si mislio da se sakrio?"
No dobro, našli smo hotel bez beda. I sad slijedi najdosadniji dio, upis u hotel ili kako Kolja voli reć ček in. No i to za divno čudo prolazi bez beda, ja i Šćele dobivamo ključeve među prvima i krećemo u sobu.

Ček in

Nisam do sad spomenuo kolko je taj imo stvari. Pa te prtljage se ne bi posramio ni vojnik Hrvatske vojske koji ide na tabor ali u Afganistan i to u mirovnu misiju od jedno 4 godine. I uglavnom, dok on tako cuklja (nosi) te svoje torbetine i provlači se po hotelskim hodnicima, prilikom jednog manevra je izgleda zakačio nekakvu sliku na zidu. To je vrlo vjerojatno rad nekog Belgijskog majstora naive, vidi se da je remek djelo. No ta slika je pala i rastavila se na djelove. Ram se raspo, slika se zgužvala… Šćele se svo vrijeme pravio da ne zna o čem se radi i samo je zbriso. Poslije sam čuo da se po hotelu priča kak je neki mali žuti strgo sliku i svi su upirali prstom u mene, a ja ni kriv ni dužan.
Sobe su mrak, bračni krevet, trosjed, mini bar koji se ne može otvorit, telka sa tisuću programa... Super kupaona, posebno WC (ko da su znali kolko Šćele voli srat)… U jebo te! Nema četke za WC. I kaj sad? A Šćeletu se već sere. Vidim, vrag je odnio šalu i odmah pada dogovor. Sere se po pravilima! Mora se pogodit vodica i to zovemo strajk. Ukoliko govanca (ili tragovi) ostanu na stijenci wc školjke (naravno iz nutra) to su bolovi. Naravno, s vanjske strane stijenke bili bi wild pitchevi, ali to valjda nećemo bacati. E sad, kaj sa bolovima? Nema četke, niš, poslije se piša po tome i pokušava se školjka očistiti. Snađi se kako znaš i umiješ… Šćele je prvo sranje obavio vrhunski. Strajk aut! Bravo.
Još bi spomenuo da je Tvrtko demostrirao zavidno znanje u stolnom i pravom Tenisu (u pingaču je naguzi sve po redu, pa čak i Fritza),iako ni ostali nisu baš bili za bacit. Odmah se nameće zaključak da bi se bolje nosili sa ostalim repkama u bilo kojem drugom sportu osim softballa. Jebi ga…

Mjesto zločina gdje nas je Tvrdi (Hard) sve redom naguzio!

Reklama za Stelu i dečki na pingaču!

Inače, samo da kažem da smo u 17:30 odradili futing, kao, da se malo rastrčimo i razgibamo poslije dugog puta, a posljedica je bila takva da je taj futing bio jači od bilo kojeg treninga koji smo odradili na pripremama, pa smo svi pocrkali….
Spremamo se do grada. Kolja i Mandić prikupljaju informacije od komada (mislim da se zove Kim) na recepciji.
Kolja:"Haj, ken ju tel mi hau to get to d siti?"
Mandić:"Haj, maj nejm iz Damir end aj vil bi hir for seven dejs! End vac jor nejm?"
Kim:"Kim. Ok, ju go at frst intersekšn…."
Uglavnom, dobili su detaljne upute kako doći do stanice za bus. I sad svi koji su zainteresirani, a to su skoro svi, kreću prema stanici. Na čelu kolone je Kolja, sa majicom Fidel Castro i još nekim drangulijama sa Kube, tako da malo ličimo na partizane. Stižemo do stanice, i čekamo. Bus dolazi za nekih 10-tak minuta… I mi čekamo, i čekamo… Prošlo je već 25 a busa nema… Malo - malo prođe neki auto pa potrubi, ali mi i dalje čekamo… U jednom trenutku pada dogovor da Mandić proba zaustaviti nekog biciklistu koji tuda stalno prolaze te da ga pitamo jel tu uopće staje bus. Već vidimo na obzoru Mandićevu žrtvu. On se lagano stao u pozu Isusa na križu i kaže:
Mandić:"Eksskjuzmi!"
Frajer ne koči.
Mandić:"Eksskjuzmi!"
Frajer i dalje ne koči, ali je već na nekih 5 m od Mandića.
Mandić:"Eksskjuzmi! Stani! Ej!"
E sad… Dogodilo se nešto ne očekivano. Frajer je počeo kočiti, ali , čini se, više prednjom nego stražnjom kočnicom, i lagano je poletio. Ali fakat lagano. Bicikl se digo na prednji kotač, onda je stao u nekoj nultoj točci, i u tom trenutku nedužni Belgijanac pušta volan i počinje plivanje po zraku. Lagani zamah desnom pa lijevom rukom (nešto kao plivanje slobodnim stilom) i spič! Pao je na glavu, ali ono po propisu. Mislim da uopće ne moram opisivati reakciju 20 kretena na ovakav rasplet događaja. Prvo sekundu muk i nevjerica, a onda… Raspad sustava (sistema, čisto ako će i Miš ovo čitati). Mandić je nestao u stilu onog lava Krezumice (za mlađe čitatelje, to je onaj lav iz crtića koji uvijek kida na lijevo**, tako mu mlijeka u prahu) a ni drugi baš nisu ostali na mjestu.

Tako mi mlijeka u prahu, kidam na lijevo!

Polašek se samo udaljio korak dva, čučnuo i rasplako se od smijeha. Uglavnom, nikad u životu nisam vidio da se toliko ljudi smije jednom čovjeku, ali se kao skrivaju. To je zanimljivo. Niko mu se nije smijo u facu. Svi su se nekamo okrenuli, pobjegli, skrivaju se iza ruke (kao frajer nebu skužio da mu se smijem), ali svi, i to baš svi umiru od smijeha, osim… Osim, naravno, mene, Rudolfa i Kolje. Rudolf se nikad ne smije tuđoj nevolji, Kolja je situaciju iskoristio da sa nekim malo popriča na engleski, a ja, ja sam samo vidio da se Belgijancu raspalo svjetlo, pa sam mu to krenuo slagati. I dok ja pokušavam složiti svjetlo, Kolja pita frajera (da sad ne pišem na engleskom):
Kolja:"Jesi dobro? Kako si pa? Oli ga nisi vidia?" (dakle, pričali su na engleski, ali s onim Koljinim naglaskom!)
Belgijanac:"Ma jesam vidio sam ga."
Kolja:"I? Zašto nisi kočija na vrime?"
Belgijanac:"Ma, htio sam vas impresionirat."
Kolja:"A kako? Oli si lud? Šta si tia? Impresivno razbit ludaru?"
Bogme nas je impresionirao. Fala Bogu da ovi drugi kaj tu umiru još uvijek, nisu čuli ovo, jer mislim da niko ne bi preživio. Ovaj tip je lud. Na kraju, ipak smo saznali da ovdje ne staje bus već godinama i da nam vjerojatno zato stalno neko trubi. Ja mu nisam uspio složiti svjetlo, i pokušo sam mu ga staviti u džep, ali je on reko da ga mora imati zbog murije pa si ga je sam složio. Uglavnom, onda smo se pozdravili s njim i zahvalili mu se kaj nam je ovo sve omogućio, a on je sjeo na svoj bicikl, i onako frajerski nagazio na pedale da zbriše što prije, no nije baš najbolje stao na pedalu pa je opet skoro pao s bicikla. Pre strašno. Previše za prvi dan. Nakon toga pokušavamo pješice stići do nekog birca koji radi ali bezuspješno. Na putu smo još vidjeli najsporiju hitnu pomoć na svijetu koja je u isto vrijeme i jedna od najglasnijih. Tog kod nas nema. Ako neko vozi pod sirenom, onda leti 200 km/h, a ova nije išla ni 30 km/h. Stvarno čudno.
Napokon krećemo nazad u hotel na pivu koja košta samo 5 eura. Prava sitnica. Još uvijek se svi smijulje zbog bicikliste i malo zajebavaju Mandića. Mandić je za sad ključna figura ove ekspedicije. King kong! Ha, ha….

Zanimalo nas je kaj znači ovaj znak. Ako neko zna, nek nas prosvijetli...

Nastavit će se

mali Soso


* Inače, Njemačka, osim što je poznata po dva svjetska rata, pivu, dobrim autima i baušteli… poznata je i kao Šćeletova domovina, praktički, rodna gruda.

** Zanimljivo kako je baš uvijek kidao na lijevo! Komunizam, doba jednoumlja. Točno je 19:15 i počinje crtani. I na koju stranu kida lav? Na lijevu! Zanimljivo. Jel tak, Brunkane?