Epizoda 7 - MIŠ U PAKLU ŠVERCA!

26.08.2006. subota + nedjelja
Nije fer! Zadnji dan u Češkoj i vrijeme za kurac! I Bogovi su se urotili protiv nas. Danas nas čeka tekma za predzadnje mjesto, opet Slovaci. S njima smo si dobri, oni su nama pustili prvu, sad ćemo mi njima šatro pustiti drugu...
U hotelu su svi nervozni. Moramo se spakirat i napustit hotel odmah ujutro pa pravac na teren. Svi se bruse kak će poslije doručka do dućana po zalihe pive za slijedećih nekoliko mjeseci. Jedino naš dragi Nebojša ima opako dobar plan. Sjećate se da je pričo kak ima neki super dućan sa super jeftinim i super kvalitetnim satovima? E, on je odlučio da će danas iskoristiti to malo slobodnog vremena što je ostalo i skoknuti do tamo da ubode jedan vrlo povoljan primjerak.
Ćvufta je, uz Balena i Šćeleta, najveći problem medicinskog osoblja. Ne samo da je u zadnje vrijeme povrijeđen, već je i nervozan! Budući da je daleko od terena, bacio se na edukaciju i sveopće informiranje. Naime, majstor se dao na čitanje. Ali nije uzeo neku dobru knjigu da može čitati po tramvajima, busevima i metroima Praga, ko neki. Ne, on se odlučio da će čitati jedan od trilogije Gospodara prstenova ni manje ni više neg s mobitela. Sad se ja pitam, ko je tu lud? Jel lud Ćvufta koji to čita, tak sa mobitela, ili taj neko ko je cijelu knjigu upisivo na mobitel!?* Svi se već danima pitaju zakaj ima crvene oči. Mislim da sad svi znaju razlog. Iako, možda je razlog i nešto drugo. Postoje neke sumnje da se nakon sudara s Severom, i teške povrede ramena propio. Zašto sumnjam na to? Pa čisto zato kaj se Ćvufta digo u petak nešto prije Brunkana, (koji se inače redovno budi oko 4 ujutro, brije glavu i pozdravlja zastavu), i otišo do obližnjeg marketa po cca 100 litara alkoholnih pića, što žestice, što pive, a sve šatro za frendove. Kolko je alkohola bilo u vrećici, reklo bi se da Ćvufta ima malo previše prijatelja. Ne treba ni sa čim pretjerivat.
Također, jučer mi je promako jedan podatak. S obzirom na sve veću potražnju medicinskog, kako osoblja, tako i materijala, braća Butorac su si poželjeli dati malo oduška pa su krenuli u obilazak muzeja sprava za mučenje! Ne, nije im palo na pamet da bace oko na muzej svih modela Škoda ikad proizvedenih i zamišljenih, te sve moguće dodatne opreme (Sad mi lagano radi mašta. Šta bi se tu sve dalo vidjet! Jebote! Tvornička dodatna oprema,to je ok, ali ona kućne radinosti! E to bi ja volio vidjet!), ne oni su odlučili vidjeti na koje se sve načine može doći do raznih informacija od ljudi koji te iste informacije žele zadržati samo za sebe.

Potencijalne Škode iz muzeja koji ne zanima braću Butorac

E sad, dal je zastrašujuće to što taj muzej uopće postoji, ili to što su ga htjeli vidjeti dečki koji su tu zaduženi za medicinske savjete i opću dobrobit svih igrača, sami prosudite. Uglavnom, ako slijedeći put, kad zatražite pomoć u vidu onog čarobnog spreja čujete: "Tomislave, daj mi dodaj ona kliješta za čupanje noktiju i iglu za probadanje! Požuri zaboga! Ha, ha, ha ,ha...!", ili još bolje: "Bole te leđa? Imamo nešto baš za to! Buraz, pripremi stol za razvlačenje. Da, da, s onim bodljama, jako ga boli." (a obojica imaju one crne krpene presvlake preko glave sa rupama samo za oči i one pankerske narukvice sa zakovicama), bježite glavom bez obzira! Na svu sreću, nisu ušli u muzej jer se naplaćivo upad. Da ne bi možda do svih tih informacija mukte! Nema šanse.

Još jedan detalj koji ne bi smio ostati nezapisan. Recimo da dnevno, u prosjeku igramo jednu i pol tekmu. Svaki od nas ima u najboljem slučaju 4 para sportskih čarapa koje nemamo gdje oprati (osim Saleta kojem je baka specijalno za ovu prigodu isplela 12 pari! 6 pari plavih, i 6 pari naramčastih). Također, malo-malo pada kiša, pa su te iste čarape, uglavnom i mokre uz to što su i prljave. E sad, kolko tako nešto može smrdit, probajte pogodit. I dok sve sobe miriše ko Jakuševac (za one koji ne znaju, to je Zagrebačko smetlište gdje je Šćele kupio stan i jedino se on u hotelu osjeća ko doma! Idiot!), ima jedna koja miriši na cvijeće, more, cvrčke i prirodu. Ne, ovaj put nije Miš krivac! To je naš dragi Hjumen torč, Žerla! Kak je to moguće, pitate? Pa lako. Naime, postoji jedan sprej, koji je isto tak čaroban ko i onaj kod povreda, samo kaj ovaj ne hladi, već miriši. I onda kad želite da vam ne smrde noge, čarape ili obuća, samo pošpricate i automatski imate osjećaj da ste na godišnjem, na plaži, miriši borovina, jedino kaj fali je šum valova, ali kladim se da negdje postoji i to, Česi sve mogu izmislit.

Hm, što ovo fino miriši!

Žerla u outfieldu, školski!

I dok se Miš šeće po Pragu i traži svoj novi sat (čas), ostatak se uputio prema terenu. Tekma počinje odlično! Vodimo 2:1 u prvom iningu i evo problema. Počinje lagano padati kiša. Ovaj put za Slovake baca Robin, Batmen keča! U najjačem su sastavu. Naša obrana je pod stalnim pritiskom. Nanizali smo par erora, Sale puca po šavovima i kiša sprječava daljnje mučenje. Moramo prekinuti i predati tekmu, mislim u 3. iningu. 7:0 za Slovake i mi smo ponosno zadnji! Ipak smo im na kraju pustili.
Taman smo htjeli izaći na teren i pozdraviti se sa Slovacima, ali kad je Češki Pajo (čovjek koji održava terene) vidio naše leptiriće i balerine u obliku Saleta, Rebrovića težeg, Drca, Bute, pa usudio bi se reći i Miceka, počeo je vikati: "Neeeeeeee! To preteško! To ostaviti traga na moj teren! To teže od moja Škoda! To predebelo! Ne može! Poslije se igrati finale. Ko to popraviti do finale!? Ja? Nema šansa!" (Probajte ovo pročitat s Češkim naglaskom. Zakon!)
Nakon ovog svi smo se pokunjeno pobrali prema obližnjoj birtiji i svlačioni. Budući da se danas direkt poslije finala sjeda u bus i pravac za Zagreb, svi smo dobili nalog od Rebrovića težeg da se malo podaperemo, jer smo znojavi. Pada dogovor u svlačioni da se prvo tuširaju oni sa malim pimpekima, kako ne bi nabijali komplekse onima s velikim.** Znate kak to već ide. I prvo na tuširanje idu Sale, Rebrović, Šćele, ja i Sever. I dok sam si prao nožne prste, i čistio ono crno ispod nokta, bacim oko malo sa strane. I što vidim? Uljeza!

Golum (mali Soso) čisti nokte na nogama

Sad bi najrađe postavio nalog ko u Kviskoteci, izbacite uljeza! Prošverco se jedan sa velikim pimpekom i to ni manje ni više, već onaj iz moje noćne more. I šta se sad pokazalo!? Frajeru se fakat smanjio nos i povećo pimpek! To nije bio san! Jebote! Zakaj se to meni nije moglo dogodit? Zakaj je meni nos i dalje velik? Sranje, sad će mene svi početi zvat nosko. Bolje je do sad bilo, dok sam bio vrtni patuljak.

Je, nos mu se ipak smanjio!

A sad slijedi čekanje. Šta se čeka? Pa finale. Budući da cijelo vrijeme pada kiša, prvo se čeka da to prestane. Negdje oko 15:00 to se i dogodilo. Kiša je prestala. Sad se čeka da Pajo i kolega (nešto ko oni dvojica Pat i Mat iz crtića: "A je to!") srede teren i da počne finale. Mislim da imaju nekih 3 sata da to odrade. Teren je inače potpuno pod vodom. Dečki su prionuli poslu. Mi ih gledamo s tribina i upijamo svaki mogući trik koji bi mogo poslužit ovo ljeto kad smo mi domaćini Europskog prvenstva za žemke. Inače, vrijedi spomenuti da se Sale prijavio da bude glavni za održavanje svih terena ovo ljeto, pa on to sve gleda sa još većim zanimanjem.

Mat i čuvena stolica za ljuljanje, te Pat i tzv. čuvena stolica na vijak

Pat i Mat prije onog čuvenog stiska ruke i potrgani gramofon iz legendarnog serijala

S obzirom na neodoljivu sličnost između spomenutog dvojca i popularnih drvenjaka iz još popularnijeg crtića, u glavi mi se počela vrtiti ona poznata pjesmica. I dok ja tako lagano pjevušim, majstori rade. Ovaj put su došli s dve Škode. U jednoj je pribor za odvlaživanje terena, a u drugoj pribor za poravnavanje. Uz ostali alat, neizostavno je slijedeće: čuvena crna kliješta za vađenje čavala, bormašina, potrgani gramofon, jedna stolica za ljuljanje, malo špage, 10 deka paljene žice*** i jedno smrznuto pile. Sale je, naravno, fokusiro pile i promrmljao nešto u Homerovom stilu (Chicken! More!).
Ne bi sad u opisivanje detalja kako su i šta su radili, uglavnom, za 2 sata teren je izgledao ko da je pala lagana kišica, a za još sat vremena, ko da tjedan dana piči sunce. I teren je spreman za finale! U finalu su oni odvratni Danci i idoli Nizozemci.
A za to vrijeme, Miš kupuje svoj sat, poseban model nekog Švajcarskog proizvođača. Cijena? Prava sitnica! 1000 eura! Stari moj, kak je to povoljno! Isti takav u Zagrebu košta 1100 eura, što je preskupo! (jebi mu mater sine!) Ovak će još dobiti i merver i di ćeš bolje?! Evo, recimo, ja imam sat kaj košta 1200 kuna. To je znači nekih 7 puta manje. Kaj, jel moj sat nema sve minute, ili mi možda fali koja kazaljka? Ne kužim, kaj ne valja?
Napokon je počelo i to željno očekivano finale. Micek je u elementu! Onaj Kimi iz Danske mu tak ide na živce da je počeo dozivati: Kiimmmiiiiiiii!, i gle čuda, poveo cijelu tribinu za sobom. Kimi lagano al sigurno pizdi. Al ne pizdi samo na nas, pizdi i na Niskozemce. Onaj napušeni kečer mu je mazno home run, pa je Kimi malo ljut. Onda ga je slijedeća dva puta gađo fastom u glavu, a ovaj nadrogirani se i dalje samo smije i boli ga kita. Inače, moram napomenuti da je Fritz trebo sudit finale, ali nije i to zato kaj su Danci maznuli Robocop-ove dabrove, pa sad jedan čeh sudi.

Nizozemci pobjeđuju 3:0 u super tekmi i sasvim zasluženo osvajaju prvo mjesto. Fakat su primjer po tome kak se treba ponašat, na terenu i izvan njega. Entuzijasti, sve si sami financiraju i uživaju u sportu. Svaka čast!
Došla na red i dodjela pehara. Sve se odvilo u mrklom mraku, mi dobili svoj komad kristala za osmo mjesto i pravac u bus.

Mrkli mrak, samo ne kužim zakaj Soso čepi uši?

Čeka nas put od nekih desetak sati po onim sjajnim Češkim, Slovačkim i Mađarskim cestama i još jedna tortura Gibonijem. Inače, ko je pokušo spavat u Češkoj dok smo se vozili po onim njihovim autocestama, znat će da je to nemoguća misija. Cesta više liči na staru Samoborsku, nego na modernu autocestu koja vodi do jednog od najljepših gradova u srednjoj Europi. Izgleda da su i Česi imali svoju ORA-u (Omladinska Radna Akcija) na kojoj se gradila Češka omladina (ona fora: "Mi gradimo cestu, cesta gradi nas!"). Iako u stvari svi koji su stari ko ja, Fritz i Kolja znaju da je ORA bila još samo jedan u nizu načina na koji su mladi skojevci i skojevke po prvi put jebavali pa je cesta ispala tak kak je ispala i onda Balen jadan nije mogo spavat. Jebi ga, boli ga još onaj njegov zid. Jebote! Pa tek sam sad skužio gdje je nesto onaj Zid boli iz Selske! Popalio ga je Balen!
Po putu nije bilo baš neke akcije. Uglavnom ljudi pokušavaju spavati. Jedino Boris, revni student fakulteta kojeg je završio i Miš, uči i sprema se za nadolazeće rokove. To je uglavnom radio i cijeli tjedan u Pragu, dok smo se mi zajebavali. Dakle, sve teče mirno i glatko uz ugodne taktove hitova: "Nek se dijete zove kao ja" i "Judi, zviri i beštimje". Kužiš frajera? Napiso je pjesmu o tome kak je išo u zoološki vrt, vidio ljude i psovo cijeli dan. Jel tak Kolja? Ili recimo, ko bi bio tolko lud da svoje dijete nazove Giboni! Pa to je strašno.
Polako, već pred jutro, stigli smo na Mađarsko – Hrvatsku granicu. Sad na scenu stupa Miš, jer potrebno je potvrditi merver za onaj ful povoljan sat. Nije dovoljno što nas Mađari i inače ne doživljavaju pa čekamo carinika nekih 45 minuta. Ne, treba to još malo produžit, pa kad je došo carinik, Miš ga pita gdje može potvrditi merver. Majstor veli nema problema, dođite sa mnom van. I sad mi još čekamo nekih pola sata dok se Miš nije vratio slavodobitno i reko da je sve sređeno. Sad nas još samo čeka Hrvatska granica. Šofer Slavko (genijalac) pita za svaki slučaj sve u busu jel ima ko kaj za prijavit. Svi šute. Sale veli: "Ja prijavljujem da sam gladan!". Slavko još jednom pita Miša, jeli siguran da neće ništa prijavit. A Miš će na to: "Joj, kaj se sekiraš, pa kaj bi prijavljivo? Znaš kolko sam puta bio u Trstu i šverco talijanske cipele? Jedno 3 puta (Pa di baš tri!?). A kad sam iz Švedske dofuro noutbuk, pa burazu čokoladu i kinder jaje za baku (Znate ono: iznenađenje, igračka i čokolada, a sve u jednom?) Nemoj se ti niš sekirat, znam ja kaj treba i kak treba!".
Slijedeća scena je da hrvatski carinik hoda redom po busu, gleda sve putovnice, zastaje kod Saleta i veli: "Kaj, gladan, a? Sunce mamino!". I tak sve do Miša.
Carinik :"Gospon, imate kaj za prijavit?"
Miš : "Jok."
Carinik: "Jeste sigurni? Nemojte da vam nekaj nađem, a vi niste prijavili."
Miš: "Joj buraz! Nemam niš, kaj se sekiraš?"
Carinik: "Ok, hoćete molim Vas izaći iz autobusa, nekaj bi vas trebo pitat. Vi drugi možete ić, čekajte ga tamo na benzinskoj. Neće dugo."
Očito su im Mađari javili da majstor ima jeftilen od sata, i da ga vjerojatno Mišonja nebu prijavio. Mi lagano krećemo prema benzinskoj, a za to vrijeme u busu se postavlja pitanje kaj bu sad bilo s Mišem. Neki se nadaju doživotnoj robiji, neki bi ga rado vidjeli na you tube-u kako ga natežu dvojica dok on ima jabuku u ustima, a Sale urla: "Slavko! Vozi, nećemo ga čekat! Napokon da ga se i ja riješim!". Kreće licitacija, ali svima je zajedničko jedno. Svi žele da ga što više oderu. I dok mi tako, nakon nekih 12 sati puta, čekamo da se majstor vrati i priušti nam zadovoljstvo da likujemo nad njegovim porazom, on lijepo polako, s noge na nogu hoda prema busu. Nije važno što smo svi zbog njega tu na granici već skoro dva sata. Ništa to njega baš previše ne jebe, on ide svojim poslom, polako, kao da se ništa nije dogodilo. I tako, nakon nekog vremena, dolazi do busa, mirno sjeda na svoje mjesto, bez puno priče ili ne daj bože isprike za sve kaj nam je priuštio i veli: "Možemo ići." Neko ga je čak i pito kaj je bilo, kolko je dobio, jel doživotna... On je samo promrmljo da je moro platit PDV, i to je sve. Da, da.... A to kaj su ga malo guzili, to se nije sjetio.
No dobro. I ovo je napokon završilo. Svi su živi, zdravi više - manje. Neki baš nisu bili zdravi ni prije samog puta. Nadam se da ćemo nešto slično ponoviti i slijedeće godine, u još jačem sastavu. Moramo samo prije puta provjeriti da li je u blizini hotela KFC, i dal isti ima dovoljno sanitarnih kapaciteta. To su dvije najvažnije stvari. Jedino je problem što se u svim državama svijeta sanitarni čvorovi dimenzioniraju na broj osoba u hotelu (izračuna se vjerojatnost kolko će ljudi u isto vrijeme poželjeti na wc). To nama, nažalost, nije dovoljno. Zato smo pokrenuli inicijativu koja je već urodila plodom. Od slijedeće godine Češka mijenja svoje norme za dimenzioniranje i kao nužan faktor za proračun uzima jedinicu pod imenom Sale. Postavlja se pitanje: "Kolko Saleta može biti u jednom hotelu i koliko njih u isto vrijeme ima potrebu za sranjem?". Onda se taj broj zbraja sa brojem koji je već dobiven po prijašnjem proračunu i na taj način se dobiva traženi (prošireni) kapacitet sanitarija. Jedino što su Česi previdjeli je da je Sale samo jedan. Takav još jedan ne postoji!

The End!

Soso the little

* Naravno da postoji varijanta da je Ćvufta knjigu s kompa prebacio na mobitel, ali ovako bolje zvuči.
** Ova opaska je samo zbog Fritza. On bi sigurno ispravio da bi komplekse nabijali oni koji imaju velike pimpeke onima koji imaju male, ali sam ja namjerno stavio ovako, jer ja imam malog i meni se ovak više sviđa. Jasno?
*** To vam je ona mekana žica koju spomenuti drveni dvojac koristi kod izrade svega, a naručito polica. Obično vežu neke smiješne čvorove. Inače se u stvarnom životu koristi kod izrade oplate za betoniranje, itd., da ne nabrajam. Mislim da svi znate kaj je to.