Epizoda 8. - BUĐENJE sOSE!

04.07.2007. srijeda…svezak treći.
"Vladimire! Falš! Kako ti to ramena stoje? Ko aufenger! No…. digni malo tu bradu…. prste prema meni…. taaaako….ma bravo mišu…hop…..Falš! Pa dobro Vladimire… koliko puta se tebi mora govoriti? Jen, dva, hop, hop, hop, hop…. tri, četri, hop, hop, hop…prsti, peta….ruke na leđa! Vladimire! Pa dobro, da li ti želiš raditi ovo ili ne? Ako ne želiš biti profesionalni folklorni plesač i prvak u kategoriji Dučec, reci lijepo i svi idemo doma! Gledaj koja se svjetina okupila! Zar ne želiš da ti stare babe viču: Bravo Vladimire! Vla–do, Vla-do, Vla-do… Pa onda cijeli Maksimir jednog dana…Sjever viče… Vladimiiiiiiiiir, a istok odgovara Haajaaak! Javi se, javi se, javi se…."
Javi se…Soso ….. Soso, javi se…. Gdje si u pičku materinu? Soso…..

Jebo te… Kaj je ovo bilo! Koji san! Ne vjerujem. Već sam mislio da sam gotov, da sam zaglavio u KUD Dučec iz Dubrave u svojoj 15. godini života… Ali taj glas… To nije glas moje profesorice iz ritmičke gimnastike, karakternih plesova, folklora i autogenog zavarivanja… Taj glas mi je poznat… Malo je dublji.

Soso…Soso… Jebo te, ja fakat ne znam gdje je on…

Pa dobro, kaj je ovo? Ko me to zove u pol tri ujutro? Nemam pojma, ali ako ne odem do vrata, taj neko će probuditi cijeli hotel. I tako se ja dižem do vrata, lagano ih otvaram, a kad tamo naravno nema nikoga. Ma to mi se učinilo. Jebo te, Šćeleta još nema. Ko bog spava negdje pijan u grmlju. Odo ja dalje spat…

Soso….

E sad mi je već pun kurac. Ovo doduše nije moja profesorica iz ritmičke gimnastike, karakternih plesova, folklora i autogenog zavarivanja, ali nije ni onaj glas koji me maloprije dozivao… Tko je to?... Ponovo se dižem, ali ovaj put zlu netrebalo, odlazim do prozora, i kad tamo imam šta vidjeti. Tvrtko i Koc na prozoru dvije sobe do mog viču i zovu mene, a ta soba pitaj Boga čija je. Taj neko se vjerojatno stiso u krevetu, i misli si ko to viče SOS usred noči? To je sigurno neki trik da me se izmami van i da me siluju….

No ja mudro šutim, i vraćam se nazad u krevet. Sad mi je polako jasno kaj se događa. Sigurno ih je Šćele poslao po mene, jer ja pička spavam dok oni piju, a svi znaju da volim raditi pizdarije dok sam pijan. Stalno nekaj žongliram, bacam neke gluposti kroz prozor i zato mi stalno pjevaju onu muziku iz cirkusa… ko da sam klaun. E ko ih jebe. Odo ja dalje spavat…

Ali oni ne odustaju. Čujem šuškanje po krovu hotela, neko se primiče bliže mojoj sobi, odnosno mojem prozoru. I odjednom više nema odraza mjesečine, u sobi je potpuni mrak. Jedino što jedva nazirem je nekakvo ogromno tijelo kako se provlači kroz stvarno ne velik prozor. E Soso! Oli spiš? Ajde ne budi Tovar, ustaj!
Kolja! Mater mu… Frajer se naspavo po danu i sad mene jebe po noći…ali to nije sve, za njim ulazi još neko. Jedno tijelo osjetno manje, ali puno oblije…I počinje cool zašprehavanje koje je u stanju izvesti samo Micek.
Ajde Soso, daj ne seri, pa kaj ćeš spavati… Pa fališ nam, ajde….
I ja šatro pristajem. "Ma nema beda dečki, evo me dolazim, samo vi idite, odmah sam ja tamo…" No međutoam, Micek nije naivna budala, već stari lisac i čeka u sobi da krenemo zajedno.
Pada mi na pamet još jedan očajan potez:" Čekaj, jel ostala još koja piva?", na što će Micek ko iz topa… Da, da… ostala je, idemo!
I nije mi bilo spasa. Ulazim u Mandićevu sobu, ali prilikom ulaska se čudim zakaj na njegovim vratima postoji spisak pun muških imena sa satnicom kakav inače stoji na vratima Emilije, no čudni su termini…

Popis za Mandića.

No u sobi je još zadivljujuće dobra atmosfera, i fakat je ostala još koja piva, koju mi sad Micek tura u ruku, a ne da mi se ne pije, nego…ali jebi ga sad…sam sam tražio.

Inače, samo da napomenem, nakon nepunih 20 min Kolja je ponovo zaspo, i to ovoga puta stoječki. Uspavali su ga taktovi pjesme Heroj ulice, od Prljavaca. No, ta je pjesma očito i na ostale djelovala slično, jer su i drugi uskoro pokleknuli, pa sam ubrzo ponovo završio u krevetu. Nadam se samo da ovaj puta neću sanjati svoju staru profesoricu i stadion u Maksimiru…

Volim te sOSO, al ne više...

Nastaviti će se…

mali Soso

Epizoda 7. - GEJ DINER.

04.07.2007. srijeda…svezak drugi.

Bok. Ovdje veliki Šćele. Malog Sose trenutno nema među živima. Ustvari, živ je ali samo fizički. Duhovno je u alkoholnoj komi, no to ga ne spriječava da naruči još jednu pivu za kraj. Večera je u tijeku. Sve više-manje ide normalno i prolazi u izuzetno veseloj atmosferi, tako da se i Rudolf, koji je već na terenu maznuo dve – tri pivice, malo raspričao. I ispričao je nekaj zanimljivo.
Veli Rudi da ga je danas ukorila gospođa iz ESF-a, inače, mislim da je to bila ona lignjožderka koja je bila i u Zagrebu na turniru. Veli , gospodine Rudlof! Ja bih vas lijepo molila da kad predajete line up, oba primjerka date meni (i bijeli i žuti), a ne meni bijeli a žuti zapisničaru! Ali, veli Rudi, nisam znao… Ja sam mislio…. Ok, no, sad sam već žuti dao gore na kat zapisničaru, kaj sad, da idem po njega!? Nego kaj, veli lignjožderka. I ništa, Rudolf slegne ramenima i uputi se gore na kat u malenu busku iz koje zapisničar i čovjek za razglasom prate tekme, pristojno pokuca, jebi ga, ipak je on Bečka škola, zamoli nazad svoj žuti primjerak i vrati se dole u prizemlje. Da oba primjerka lignjožderki, koja onako važno frkne nosom, okrene se na peti, i pušući od muke jer ima 150 kila viška krene po štengama prema limenoj buksi na prvom katu. Istoj onoj buski gdje je malo prije bio Rudolf. Kužiš ti to? Dobro još da joj nisam reko, ma gospođo, znao sam ja da moram oba primjerka dati Vama, ali sam Vas htio poštedjeti muke pješačenja… Svašta, veli Rudi.

Fakat, svašta. No, nije to sve. Večera ide dalje, i ja se okrećem prema svom cimeru Sosi da vidim jel dobro, a kad ono… za stolom gdje Soso sjedi još je par likova, a među njima je i Loos. I neko je nekaj provalio kaj je bilo smiješno za popizdit, te je Dominik prasnuo u smijeh. Problem je bio samo u tome kaj je imao puna usta i sjedio je nasuprot Sose, te mu je nešto sadržaja izletilo u njegovom pravcu, ali Sosu to nije previše sekiralo… Soso se samo lagano obrisao i nastavio jesti svoju večeru… Pitanje je dal je uopće bio svjestan toga kaj se dogodilo.

Teško da je bio svjestan!

I onda počinje šou! Više se fakat ni ja ne sjećam kako i zašto smo došli na tu temu, ali počeli smo pričati o tome kako Mandićev cimer Nikola ima nekakvu žensku torbicu. Brijem da mu je to žena spakirala neseser. Za prave frajere koji ne znaju kaj je to neseser. Neseser je (prevedeno na rvatski) sve neophodno. Dakle, sve kaj bi jednom muškarcu ili ženi moglo negdje zatrebati nalazi se u toj torbici koja obično izgleda ko mali kovčežić, ali je zanimljivo da je uvijek neke roze boje ili je na cvjetove, ili nešto slično… E sad, jedan od takvih dezena je očito i Nikolin dezen nesesera.

Neseser, i to muški!

I kad je neko u masi primijetio da je to vjerojatno zato kaj je Nikola peder, Mandić je raskolačio oči. Samo da napomenem, Nikola ima ženu i dijete, i nema nikakvih problema sa svojom seksualnom orijentacijom, no Mandić očito nije bio siguran u to. I kad su svi drugi vidjeli na koji način ovaj reagira na ove pokvarene objede, nastao je delirij. Svi bacaju upadice tipa, svi smo mi jednom u svom životu probali nekaj čudno. Prvo probaj s pušenjem, to je najlakše… Zatim malo kremice pa u guzu… No, kako je Nosko i reko, zahvaljujući digitalnoj tehnologiji, sve je snimljeno pa pogledajte…

Nakon večere, Mandić nas sve gleda ispod oka, ali i drži nas na oku. Leđa okreće samo prema zidu i drži se malo dalje od ostalih… nije mu lako. Mi se iz restorana selimo van na terasu uz bazen. Treba popiti onih 80 piva kaj smo kupili u dućanu. I naravno, ne bi Belgija bila Belgija da nije počela odjednom padati kiša. Svi smo se natiskali ispod jednog malo većeg suncobrana, a kiša ljeva ko u filmovima. Ko da je neko sa šmrkom počeo poljevati odozgora… I tad ja, ko zna zašto, počinjem iz zajebancije brojati od 10 prema 1, ali bez jebe… Fakat. Svi ostali prihvatili su brojanje i kad smo došli do nula… muk… Ne seri! Kiša je stala. Prvo se sekundu dve svi u čudu gledamo, a onda pras u smijeh… E to je bilo fakat nevjerojatno… Nešto ko onaj biciklist. Ma ustvari, ni blizu ko onaj biciklist, ali smo svi već dobro pod gasom, i ne treba nam puno da bi umrli od smijeha…
Uz smijeh i suze, te uhu ugodne zvukove poznatih starih hitova (Ne klepeći nanulama!), dolazimo do delirija. Micek je jedno tri puta na svoj karakterističan način opisao kako je frajer pao s bicikla, te još neke anegdote i šale… bio je toliko duhovit i smiješan da ga je neko pito, pa jebo te Micek, kolko si ti danas popio… a on odgovara u maniri Pište iz "Nad lipom 35" (Bivše emisije "Jel me neko tražio"…) Kaj kolko sam popio!? Jednu ujutro, jednu za ručkom, dve plus još tri…. znači dve pive! Legenda!

Micek u elementu, idilična atmosfera za razliku od danas i Koljine kubanke

Nakon toga, dok je Rebro pincetom kopao po gaćama, nebili se pomokrio u WC-u, pada dogovor. Bacit ćemo izbornika u bazen. Trenera ne, on je prestar, moglo bi ga srce dernut. I kad se majstor vratio sa pišanja, ja mu lagano uzimam mobitel, spremam u džep, a ostali ga na rukama nose do bazena, i pljus! Bazen je na sekundu prazan. Izgleda ko u crtićima kad mačak skoči sa one visoke odskočne daske u cirkusu u čašu vode… Jedino kaj je ovo bazen od nekih 1000 kubika vode… Na sreću, voda se brzo vratila u bazen, jer, kad je Rudolf vidio kako bacamo debelog u bazen, on je odlučio sam skočiti, i to sa naočalama! Rudi legendo! Ali nije Rudi skočio samo sa naočalama, skočio je on i sa tenisicama, no, kako mu je to bio jednini par tenisica, sutradan je poput češkog turiste hodao po Antwerpenu. Čarape, boja sive škode i sandale na kopčanje… To majstore! Žao mi je kaj u skoro godinu dana nisam uspio prikupiti fotke sa tog legendarnog tuluma, jer znam da postoje. Sale, moj izvor fotografija je već davno bio u krpama, tako da nemam slike kupanja naša dva trenera,
Ubrzo je uslijedio i fajrunat tuluma uz bazen. Popili smo nekih 65 piva, popušili Koljine kubanke i krenuli u Mandićevu sobu, da vidimo žensku torbu koju ima Nikola, a neko je samo dobacio, idemo po Sosu….

Ovaj se puta fakat neće nastaviti

veliki Šćele

Epizoda 6 - FRST VIN.

04.07.2007. srijeda…svezak prvi.
Danas je dan d. Igramo protiv Izraela i Slovačke. Nisam baš zadovoljan rasporedom. Moglo je to i bolje. Jebi ga, jedine dvije tekme za koje se nadamo da bi mogli pobijediti i onda nam to stave u isti dan. Šta ćeš, takva nam je sudbina.
Jutros smo do terena uspjeli doći bez problema. Zaboravio sam jučer napisati da smo ko zna zašto prilikom odlaska na teren obišli Antwerpen-ski Borongaj* i tamo imali što vidjeti. Ovaj put nas naši dragi zagorci nisu furali da vidimo neki zgodan rotor ili fontanu, ovaj puta obišli smo lokalnu autobusnu stanicu i to u vrijeme dok se ljudi pokušavaju probiti kroz jutarnju gužvu na svoja radna mjesta. I dok svi na stanici u čudu gledaju šta bus iz Hrvatske radi u njihovom kvartu, jedan tip obrijane glave gleda u našem smjeru i nešto se mrgodi. Neko je reagiro u busu pa veli gle ovog idiota, kaj on hoće, i sad već polako većina nas gleda u njegovom smjeru i smijulji se. Kad odjednom, majstor raskopčava jaknu, diže majicu do vrata i cijelom busu pokazuje svoju mentalnu pripadnost. Tetovažu kukastog križa veličine dinamovog grba u Dugavama. Jebo te. Mi svi u čudu, a on se i dalje svađa sa autobusom i nešto prijeti. I sad se ja pitam zašto. Zašto je, pobogu, ovaj idiot pokazao svoja ćelava prsa? Pa svi smo bijeli (dobro ja i Fritz smo malo crveni, Polka je malo taman, ali ništa značajno), sve sami arijevci… I onda mi sine! Pa Kolja, naravno! Frajer ima trenirku od kubanske olimpijske reprezentacije, majicu Fidel Castra i kapu sa zvizdom koje se ne bi posramio ni Ljubiša Samardžić** iz najboljih dana kad je padao most na Neretvi, ili kad je bila ona bitka na Sutjesci. Problem je bio kaj se Kolji tolko prispalo da je i zaspo, pa ništa od ovog nije ni vidio, veli… "Danas san nešto umoran, za popizdit… Spi mi se…" A jebi ga Kolja, takav je dan. Pospan.

Kolja u olimpijskoj trenirci spi na terenu - prvi put.

Stigli smo napokon i do terena. Čini se da je cijelu noć lila kiša, tako da lokani Belgijanci imaju dosta problema sa sređivanjem terena, ali na kraju uspijevaju dovesti teren u stanje za igru. Ima dosta blata, ali šta ćeš. Ne moram ni napominjati da smo napaljeni. Izraelci, čekamo vas! Dođite!

Prva tekma Izrael – Hrvatska 1 – 6 – frst vin!

Fakat je blato. Tekma je bila odlična. Svi igraju ko ludi, posebno Polka. Izgleda da su ga Izraelci posebno motivirali. Ništa ga ne prolazi, ima ga po cijelom terenu, baca se, udara, ma strašno. Uz Saleta, definitivno najjači pojedinac na terenu, ali ni drugi nisu ništa lošiji, jedino Šćele sere. Kužiš ti idiota? Sad kad je najvažnije, kad treba dati sve kaj postoji u čovjeku da bi se ostvarila prva pobjeda u povijesti Hrvatske, on debili. Eror na eror. Ali zato frajer ima cijelu lepezu izgovora. Nikad nije on kriv. Ili smeta sunce, ili je Sale bacio lopticu koja nije išla ravno, ili sam ja debil i ne znam bacit na drugu, ili ga je sudac pokro i izbacio na K, ili je blato… Uglavnom, na punu prvu i drugu crni židov udara ravnu lopticu direktno na našeg Šćeleta, koji je tijelom već odigrao duble play, ali ne i s lopticom. Loptica se odbija od rukavice i pada na pod. U istoj je akciji ipak uspio izbacit ovog ranera sa druge, na trećoj, pa nije bilo tragično, ali jebo te! Do sad nije imo ni jednu grešku! Pa kud baš sad!? No zato je tu ostatak ekipe da derne po gasu kad Šćele koči… Iako, Tvrdi i Nikica za to vrijeme bruse noževe na klupi i pitaju se za koji kurac ne igraju umjesto tog idiota. Sigurno zato kaj ima protekciju kod trenera.

Sale i Polka, u daljini Dominik

Dominik u napadu

Crni židov presudio Mandiću

Sale, indisponirani Šćele i crni židov

No da ne duljim o glupostima, uz sjajno pičanje Saleta, nevjerojatan Micekov scouting report i odličnu podršku suigrača Sale ostvaruje svoj prvi povijesni win i Hrvatska slavi u najmanju ruku ko da je osvojila prvenstvo svijeta.
Nakon tekme idemo na ručak, pa onda malo na tribinu. Čekamo Slovake. Još kad bi maznuli i njih. Joooj! Ne moram ni spominjati da se Kolji opet malo prispalo, pa je prvo malo spavao na tribini, a kasnije i u svlačioni…

Ručak nakon trijumfa, joj kaj se dobro jelo!

Kolja spava drugi put, i Kolja spava treći put.

Druga tekma Slovačka – Hrvatska 7 – 0 – otrežnjenje!

Počelo je ne loše, ali vidi se od početka da su Slovaci nabrijani, i da su jučer trusili bezalkoholni Zlaty Bažant. Kaj su sve izvodili, jebo te….

Na jedan foul ball koji je bio nekih 3 metra preko ograde terena, SS skače ko da je s druge strane voda. Ne da nije bilo šanse da ga ulovi, nije bilo šanse da se frajer digne živ i zdrav nakon tog pada. Ograda je visine nekih metar i dvadeset, i sad se majstor u punom šrpintu baca preko te ograde da bi ulovio lopticu. Idiot! Da je Šćele tolko lud da tako nešto proba, već bi davno bio u invalidskoj mirovini, ali ne i ovaj Slovak. Ovaj se samo usto i nastavio igrati. Debil.
No, da ne bi mi ostali dužni morali smo i mi nekaj izvesti. Za to nekaj, pobrinuo se Kolja. To je trebalo vidjeti. Bio je nekakav udarac između prve i druge, i sad Kolja pokušava uloviti tu lopticu. Napravio je pola koraka, pa se spretno, kako samo on zna, spustio na koljeno ali se loptica nezgodno odbila i sad loptica stoji u blatu nekih metar i pol od njega. Kolja, umjesto da se digne, pokupi lopticu i doda Polki na prvu bazu, odlučuje probati doplivati do nje. Moram priznati da sam u prvi mah pomislio da je dobio neki udarac u glavu i da mu se malo pomračilo. Pa kaj je zabrijo, da je na Bačvicama? I dok tovar tako leži na trbuhu i cijelom svojom tjelesinom pokušava prići bliže loptici Slovaci trče ko sumanuti. Jel više ličio na Dalmatinca na Bačvicama ili na svinju u svinjcu ja ne znam, ali čini se da Šćele zna. Odmah se počeo smijati na SS i veli.. "Dobro Kolja kaj je ovo? Pa koji ti je? Izgledaš ko gicko! Ko prase kad se valja u blatu!" … I tako Kolja postade gicko!
Protiv Slovaka su svi podbacili, pa čak i Polka, ali zato je Šćele ponovo na nivou. Čim ne treba! Sad je on odlučio da će jedini imati hit, ali je zato opet malo zadebilio na bazama. Kreno je u neku krađu, ako se to uopće može tako nazvati. Ustvari je trebao biti bunt, ali ga neko tamo nije spustio i Šćele je stao na pola pa ponovo krenuo i ispao za dva metra na drugoj. Neću ni spominjat da je kečeru bila ispala loptica… No naravno da nije on bio kriv, blato je, u pičku materinu, i nekakva rupa! A brzinu trčanja neću ni spominjati.
Volio bi samo još da i ovo uđe u zapisnik. Još niti jednom na turniru nisam bacio krivo pičeru. Svaki put sam ga pogodio. A svi su strahovali. Stalno se viče na Polku i Tvrdog da moraju pokrivati bacanje pičeru, a sve ide ko po loju. I kaj se onda dogodilo? Zajebo me Sale! Sigurno se pitate kako, pa reći ću vam… Ispod nokta desne ruke kečera (moje malenkosti) ugrađen je detektor. Odašiljač koji je ustvari zamaskiran u flaster postavljen je umjesto gumba na pičerovom (Saletovom) dresu., a to je lokacija na koju želimo baciti lopticu. Moj pokret ruke mora biti paralelan sa zemljom, i za to vrijeme detektor skenira sve igrače i traži lokaciju odašiljača, koji cijelo vrijeme odašilje signal. U trenutku kad povratni signal stigne u detektor, električni impuls oslobađa lopticu iz moje ruke i ona leti ravno na željeno mjesto i to je nepogrešivo. Evo, sad znate zašto imam tako čudan pokret prilikom bacanja. Patent je još u početnoj fazi, ali kako se turnir bliži kraju izgleda da će dobiti prolaznu ocjenu. Testiran je u različitim vremenskim uvjetima i u različitim situacijama. Znam, još uvijek vam nije jasno kaj je Sale kriv, e pa reći ću vam. Pederčina je u jednom trenutku zamijenjen sa pičera, ali je flaster ostavio na svom dresu i nije ga dao Dinku. I šta se onda dogodilo? Jedna lopta koju sam ja bacio Dinku preletjela je Dinka, jer nije imao odašiljač, pogodila je u drugu bazu i odbila se u zrak prema SS, odnosno Saletu kome se recimo mora pripisati ta greška. Mislim, ne možeš imati odašiljač kod sebe ako nisi pičer, i gotova priča!

Uglavnom, nakon tekmi sjeli smo na pivu na terenu i Šćele je opet imo svojih 5 minuta. Sjedi frajer, onak ko siroče, sav se skupio i priča s dečkima. Ja stojim nasuprot njemu i pijuckam svoju drugu pivu, s time da lagano prstima rolam etiketu dok se nije u potpunosti odlijepila. Zakaj to ljudi radi, nemam pojma. Isto tak ne kužim zakaj neki kad otvore pivu u boci moraju gurnuti svoj prst unutra pa ga onak izvaditi naglo, ko da je riječ o šampanjcu, a dokazano je da 80% muškaraca ne pere ruke nakon pišanja! No dobro, rolam ja tu etiketu i kad sam ju napokon skinuo, još sam ju jednom zarolo u malu papirnatu kuglicu. I sad ju ja bacam nekih pola metra od Šćeleta, a ona leti fakat sporo. I Šćele vidi da nešto leti u njegovom smijeru, te to pokušava lijevom rukom uloviti u zraku. Uspjelo mu je isto ko i kod onog duble playa….. Nat! (to je onaj nat joke, koji Borat toliko voli) Kolko sporo je letila ta zrolana etiketa, tolko se sporo digla i Šćeletova ruka, krenula je u smjeru etikete i onda se samo začulo jao! Pa dobro koja pička materina? Šćele, kae bilo? Frajera je zabolila ruka, odnosno rame, a igra jebeni softball gdje bez ruku nemreš niš. Smiješno. Kasnije mi se povjerio da je ustvari prije tekme protiv Slovačke iščašio rame na onoj famoznoj vježbi Peper. Bio je u grupi sa ovim mlađim dečkima koji se bacaju na sve strane, pa je tu i tamo i Šćele moro sprljat dres, i onda je sjebo rame. Eto, sad bi se vratio na onaj diving keč od onog Slovaka. Šćele bi se samo rastavio na djelove koje bi istog trena razgrabili Cigani, ko da je riječ o starom frižideru marke Obodin! To da trenerima nije reko da je iščašio rame, te da je odigro cijelu tekmu protiv Slovaka, dok zdarvi dečki sjede na klupi, neću ni komentirat.

Buco pokazuje svoje grudi, a alkohol pije Rudi. Rudolfe, gorijet ćeš u paklu!

Krenuli smo prema busu, pa pravac Antwerpen. Međutim, ubrzo ponovo stajemo kako bi napunili zalihe poznate Belgijske pive Jupiter***! Kupili smo doslovno sve Jupitere u dućanu, pa su nam poklonili i majice s Jupiterovim logom. Bilo je nekih 80 piva, ako se dobro sjećam. Ja sam si uzeo još jednu putnu i to me malo uzelo. Jebi ga, gladan sam, a piva na prazan želudac nije baš najbolja. Slijedi večera, fala Bogu!

Fešta u autobusu i moja faca nakon par piva i što god je ovo na trećoj slici (pazi pijanog Sosu iza)

Nastavit će se , čim dođem k sebi

mali Soso

* Zakaj Borongaj? Pa čisto zato kaj je to Sosin najdraži kvart. Njegova životna ambicija je postati vlasnik limenke. Ne limenke pive, već zgrade na borongaju. Zato je i postao tajnik kluba, gdje ima pristup financijama, pa je kupio već drugi stan na Borongaju, auto, gume, alu felge… sad skuplja za treći stan. Još malo pa će imati kat i pol u jednoj limenci!

Borongaj

** Ljubiša Samardžić, za one koji ne znaju, je stari Yugo glumac koji je, između ostalog, glumio u svim partizanskim filmovima u bivšoj državi, i glumio je uvijek redom narodne heroje i velike dobročinitelje. No, ima još jedna velika istina koja se veže za tog dobrog glumca. Ni jedan partizanski film ne bi završio a da on ostane živ. Ja se sjećam jednog filma dok sam još bio mali Šćele. Glavnu ulogu tumači Ljubiša, i sad, film samo što nije gotov. Sve se riješilo, Ljubiša je uspješno došao na željezničku stanicu i još samo treba ući u vlak i spašen je. I to je kraj filma. Ljubiša ostaje živ! Napokon! Ali ne. Onak se sa rukama primio za onu konzolu koja pomaže da se ljudi popnu u vlak, i s jednom nogom je već bio unutra, ali onda se začuo pucanj onog poznatog pištolja iz svih NOB filmova,a zatim i krik. Ljubiša pada mrtav i ispada iz vlaka. Odjavna špica. Gotovo! Ne bi taj preživio, nema šanse.

Bitka na Neretvi

*** Piva Jupiter je ustvari jako dobra i hvaljena Belgijska piva Jupiler, ali Soso to ponovo vidi malo nakrivo.

Jupiter pivo, najbolje pivo!

Epizoda 5. - PENIS

03.07.2007. utorak
Opet kiša! Pa ovo vrijeme nije normalno. Ovdje u Belgiji, ali sad bez pretjerivanja, vrijeme se mijenja tri puta u 10 minuta. To je fakat ne viđeno. Danas nas čekaju Niskozemci i Česi, i dvije lagane pobjede. Kako da ne. S obzirom na vremenske uvjete, možete misliti kako nam se igralo i s kojim smo entuzijazmom išli prema terenu.
Na teren stižemo uvjerljivo prvi. Nema nikog živog. Kiša lije, i nema baš nekih naznaka da će stati. I kaj sad? Idemo naći zaklon pod obližnjim šatorom i malo ubit oko, popit kavu, kaj ja znam, svašta po malo…I dok se većina dosađuje, Fritz, Nikica i ekipa naravno kartaju, a Kolja naravno spava. I sad nekom od ovih koji se dosađuju pada na pamet genijalna ideja. Ajmo igrati stolni nogomet. Ali po kojim pravilima? Nema brige, Sale je ovdje, a ako iko zna sva pravila za sve društvene, sportske i ostale igre na ovome svijetu, onda je to Sale. Dakle, Sale se istog trena, kad je čuo riječi ajmo, i stolni nogomet, ustao sa stolice i počeo držati predavanje.

Sale:"Ovako, igra se na dva mala gola. Golovi su definirani kažiprstom i malim prstom lijeve ruke u fazi obrane. Palac desne ruke je golman. Igra se sa tri lopte koje su u ovom slučaju 50 centi. Dok si u fazi napada, svaki puta kovanica koju laganim pokretom kažiprsta desne ruke ispucavaš prema naprijed mora proći između ostale dvije kovanice na stolu, i ta ispucana kovanica mora nakon ispucavanja biti najbliža kovanica suparničkom golu. Ukoliko kovanica koja je ispucana nije nakon ispucavanja najbliža suparničkom golu, to se zove zaleđe, ili opsajd, kako naš narod voli izvrnuti englesku frazu off side. Ukoliko napadač završi u opsajdu, napad se prekida i napadač prelazi u fazu obrane. Igra se ko prvi do tri, njemu djevojka. Jel tako? Tako je!"

Polka VS Rudi

I tako je počeo turnir. Ja na žalost više ne znam ko je odnio pobjedu, ali znam da je bilo zanimljivo i da nešto o tome ima već sada na Jubito-u pa ko voli nek izvoli. Rudolf se potrudio.
Nakon nogača, nekom je palo na pamet da se igra golf, jer su svi stolovi imali rupe u sredini, valjda za suncobrane, ne znam. Uglavnom, mislim da je to bila Koljina ideja, nakon kaj se probudio, naravno. Sad opet Sale ima neka posebna pravila, Sever se ulovio bilježnice i određuje parove po rupi, i tako dalje… Uglavnom, kreće obračun koji je fakat bio smješan. Još smo i složili neke blesave prepreke i tako umiremo od smijeha, pogotovo Sale, koji vrišti. To je malo razbudilo snene Nizozemce koji dolaze pogledati koji mi to kurac radimo. No da sad ne duljim, i to imate na Jubito-u, Tvrdi je bio izrazito loš, a ja opet ne znam ko je bio najbolji. Možete to napisat u komentarima. Znam samo da smo opet pokazali bolju vještinu u ta dva sporta nego kasnije na utakmici.
I dok smo se mi tako igrali ko mala djeca, kiša je stala.

Prva tekma – Niskozemska – Hrvatska 19 – 1.

Inače smo znali imati puno zanimljivije tekme protiv Niskozemaca. Oni bi bili veseli, napušeni, pospani i uglavnom, dobro bi se zajebavali za vrijeme utakmice. Umirali bi od smjeha kad bi neko fulo strike ili bi se smijali pičeru ako bi mu neko od nas udario. Ovaj put to nije bilo tako. Oni su pristupili utakmici nešto ozbiljnije nego inače i to se meni nije svidjelo. Mislim, zna se ko će na kraju pobijediti, i baš iz tog razloga iritira njihovo filozofiranje, proučavanje pičeva i odugovlačenje na palici. No unatoč tome, vijdeli smo preko nekoliko lijepih udaraca i lijepo odigranih akcija. No to je i nas inspiriralo, pa smo i mi odigrali nešto dobro. Prvo je Sale maznuo triple, pa je nakon toga Dominik maznuo singl, i eto boda na semaforu. Lijepo. Da smo još tako mogli spojiti par udaraca, možda bi bilo i zanimljivije. I sad dok mi tako gubimo nekih 13:1,

HR VS NL

Klobučar se okreće prema Mandiću i pita:

Nikola:"E Mandić, koji je rezultat?"
Mandić:"Pa kaj ne vidiš na semaforu?"
A na semaforu brojke tak velike da ih se bez problema vidi sa 200 metara.
Nikola"Ma vidim, al ne kužim te digitalne brojeve!"

Sjajno, budemo ti poslije to objasnili, pa ćeš skužit.

Kolja u box-u

No dobro, ima još nešto kaj se mora spomenuti. U OF su igrali Koc, Nikola, Mandić, Sever i Dominik. I svi su imali diving catch. Svi, osim Severa! Eto ti sad nosonja jedan. Tak ti je to, kad mene zajebavaš!
Također, Nosko je na jedan visoki fly štedio svoje profinjeno grlo, te je čuvao glas koji će mu trebati u nedjelju na misi (pjeva u crkvenom zboru) pa nije vikao moja zbog čega se sudario sa Nikolom (nisam baš siguran) pa mu je ispala loptica. He, he…

Druga tekma – Hrvatska – Češka 1 – 10.

Moram spomenuti da su Česi došli praktički sa juniorima. Nije im se dalo dolazit na ovo natjecanje sa seniorima jer su oni par tjedana ranije u Pragu igrali svjetsko prvenstvo, pa su ovdje poslali klince sa dva tri seniora. Golobradi Česi ništa ne kalkuliraju. Svaki strike mašu i loptice sijevaju na sve strane. Dinko fino baca, nema BB i obrana dobro funkcionira te stoga i imamo pristojan rezultat. Suci su slučajno ovaj put na njihovoj strani i svaki close play dosuđen je u njihovu korist, pa se mi stalno moramo bunit, zvati apele i zvati drugog suca. U principu smo iz tog razloga i u HR prvenstvu inzistirali na dva suca, kako bi uvijek mogli ovog drugog pitati za drugo mišljenje. E sad, dolazimo do meni najdražeg dijela. Drski su Česi nekoliko puta pokušali ukrasti prvo treću, a zatim i drugu bazu, no naravno, laserski preciznim projektilima bili su onemogućeni u tim pokušajima. Ovim putem bi se zahvalio Šćeletu, Polki i Fritzu na minimalnom naporu uloženom u lovljenje tih projektila kako bi bezobrazne Čehe posjeli na klupu. Posebno mi je drago što sam s Šćeletom imao priliku prezentirati dugo uvježbavanu akciju iz Giantsa, tzv. SLAM DUNK PUT OUT na drugoj bazi, gdje hvatač namjerno baca malo višlju loptu iznad druge baze kako bi se SS mogao vinuti visoko u zrak i u letu atraktivno odalamiti runera ispred druge baze, što je ustvari akcija za deprimiranje protivnika.
Kako smo napravili bod? Lako! Bod je napravio Koc – Kokot ili na češkom jeziku, penis. Naime, kuraci na slovačkom znači piletina, a Kokot na češkom znači kurac! Zanimljivo! No vratimo se mi sad našem bodu. Pimpek je udario na pičera i umjesto da to bude izi aut na prvoj, Piša je svojom nevjerojatnom brzinom došao prije, i to je sejf i raner na prvoj! Sa ranerom na bazi Česi su dekoncentrirani, pa slijedi krađa baze, divlji pič, greška kečera i to je bod. Zasluženi bod na ovaj ili onaj način, ali Čehe to još više peče kad im je pimpek osvojio bod. To je doslovno bilo, evo vam kurac!

Nakon utakmica pravac u bus i na večeru. Svi na pivu dve, i spavanac. Svi osim Nikice. A kaj je radio Nikica? Nikica je bio on lajn, na forumu Princa. A kako je većina ljudi koja se na tom forumu dopisuje bila u Belgiji, nitko mu nije odgovarao na postove, pa se Nikica odlučio dopisivati sam sa sobom pod različitim nadimcima i u ime drugih osoba. Pokušaj spletkarenja i podmetanja ljubavnih afera suigračima iz reprezentacije nije uspio. Bolje polovice su izgleda pametnije nego je to Nikica mislio, i brzo je razotkriven. Čudi me da je pored tolike glave bio toliko naivan.

Večera i piva!

Nastavit će se

mali Soso

Epizoda 4. - OTVARANJE.

02.07.2007. ponedjeljak
Ha? Što? Ko? Kaj je bilo? Gdje? Edna? Ko je to? Sandra? Aaaa! Jebo te!... Teško buđenje uz poznate zvukove. Pink Panther is back! Ne opet! Ko će to izdurat tjedan dana? Kužiš ti ovo? Imamo slobodno do 12:00, tek je tada pokret i možemo teoretski spavat do kad god, ali ne. Šćele je reko da moramo na doručak. Jebi ga, papati se mora… Neću ni spominjat da je on, dok sam ja dolazio k sebi nakon tvrdog sna, već obavio kupaonu, brijanje, WC… Niš, idem se i ja malo podaprat pa na klopicu. Kolko se sjećam, za doručak imaju Švedski stol, tak da nebu bilo loše. Budem si uzeo malo hrenovkica, jajčeka, lubenicu i moram popiti kavicu…

Inače, ranije nisam spomenuo da u lobiju hotela postoje dva stola koja imaju besplatan priključak za internet, pa su Kolja i Rudi sa svojim noutbukovima stalno on lajn. To ustvari najviše koristi Nikica koji konstantno prati razvoj događaja na virtualnom baseball terenu. Mislim da je trenutno jedini Hrvat koji o statistici svih igrača u MLB-u zna više od Fritza. I dok tako Nikica ubija vrijeme na netu, Kolja je okupio novu ekipu partizana koju će povesti u oslobađanje Antwerpena. Naime, danas osim majice poznatog Kubanskog diktatora ima i pravu originalnu partizansku kapu! Šta taj sve neće izvuć, majko mila.

Nikica on lajn.

A sad malo o Šćeletu. To je momak koji se baseballom počeo baviti još u bivšoj državi. Tada je, kao jedan od najtalentiranijih pulena poznatog baseball entuzijaste Lucijana Čede Raosa igrao na poziciji treće baze i prometnuo se u veliku nadu HR baseballa. Nakon Čede, veliku ulogu u izgradnji lika i djela dotičnog gospodina odigrao je i Zdenko Ostović koji ga je naučio svim trikovima, podvalama i razno raznim smicalicama koje u ovom sportu uvijek dobro dođu. Osim toga, Zdenko je mladog Šćeleta po prvi puta u karijeri gurnuo u vatru kao pičera. Već je tada mali Sćele prezentirao veliku preciznost i talent, bio je to početak velike pičerske karijere. Bio je pouzdan, precizan i brz! Kakva je to ruka bila, eeee. I ko zna gdje bi danas bio Šćele da u njegov život nije ušao Sale. Uglavnom, da skratim, Sale je naravno bio sto puta bolji pičer i Šćele više nikad nije bacao ozbiljniju utakmicu. Nestala je i sigurnost i brzina, a talenta ko da nikad nije ni bilo. Bacao je samo utakmice protiv Purgera, Medvednice i sličnih družina… Nadimak "Topsi" (Topsi je lik iz crtića koji ima frizuru koju je Šćele njegovao u mladosti, ali je ujedno i prispodoba za Šćeletovu ruku – top) zamijenio je nadimkom "Mr. Ball" (Ball je loše bačena lopta pičera, što dovoljno govori o njegovoj daljnjoj karijeri). Ali to nije sve. Nije Šćele samo patio na profesionalnom planu. Patio je i njegov privatni život. Posto je nesiguran, počeo je hrkati, srkati juhu, a priča se i da je jednom zaspao u disku… No zašto ja sad sve ovo pišem? Vrlo jednostavno. Već drugi dan, kako smo u ovom hotelu Šćele je bacio BB. Zasro je kompletnu školjku! A nema jeben četke za WC. I kaj sad? Niš, valjda bu teta čistačica to sredila…

Nakon intervencije Šćeletove sestre (desna osoba na slici), napokon imamo i Topsija, glavom i bradom.

Nakon kaj su se Partizani vratili iz grada krećemo prema busu i pravac teren. Tamo nas čeka ručak, pa onda otvaranje i tekma protiv domaćina. Inače, u turnir krećemo sa jednom pobjedom (bez borbe) jer se Veliko Britanci nisu pojavili. Uglavnom, otvaranje otvaramo mi. Službeni spiker nas je prozvao prve, vjerojatno zato kaj smo uvijek zadnji na svim natjecanjima… I mi lagano krećemo za Belgijskim dečkićem koji nosi natpis Croatia, ali on od jednom počinje trčkarati, pa to činimo i mi,no… Iskusno uho našeg dragog Polke uočava da za vrijeme dok je domaćin zamislio da mi trčkaramo, svira naša himna, a kakvi bi mi to reprezentativci i Hrvati bili da ne poštujemo svoju himnu. I čim je Polka čuo prve taktove Lijepe naše, naredio je stav mirno i kapu na srce, i mi svi ko jedan, bez previše pitanja. No dečko bi i dalje trčkarao, i sad on zbunjeno gleda kaj smo se mi ukopali, vjerojatno niti ne zna da je to naša himna, a ne zna ni da se za vrijeme bilo čije himne ne hoda, priča ili ne daj Bože trči.

Nakon odslušane himne, sa Polkom na čelu, svi ko jedan...

I sad, opet, da malo skratim, nakon što su sve reprezentacije stale i odslušale svoju himnu i nakon sve jebene govorancije koju su domaćini pripremili naravno da je naša tekma sa Belgijancima kasnila nekih 20-tak minuta. Kasnije se pokazalo da je to bilo kobno. Naime, gubimo glatkih 22-0. E sad, da ne bi bilo da smo spušili samo zbog toga kaj su sve repke umjesto trčkaranja na svoju himnu stale i odale počast svojoj domovini, moram spomenuti i još par detalja. Kolja je iz nekog nepoznatog razloga odlučio da na svaku bačenu lopticu mora na prvoj bazi napraviti špagat (ili ti špagu po naški), a kad špagat radiš sa 20-tak kila viška onda špagat obično završi sa ležanjem na leđima, pa je vrsni Slovački sudac Martin, koji je sudio ovu tekmu, već u 2. inningu nanizao par grešaka jer mu se činilo da je Kolja svaki put odvojio od baze kad bi se prevrnuo na leđa. Nanizali smo ukupno 10 erora, mislim da je bio i neki homić (to mi tak zovemo onaj udarac preko ograde, sad dal je neko tamo peder, to ne znam, možda saznamo kasnije u nekoj od slijedećih epizoda) i kad se to sve zbroji sa našim ne udaranjem, nije ni čudno kaj je tak završilo. Izdvojio bi još spektakularnu akciju Tvrdog i Šćeleta.

Tvrdi - Hard, kakav sportski duh!

Fritz u prvom planu i Hard u drugom.

Naime, zbilo se ovo. Puna prva baza, Sale baca pič i pljus. Lagani graunder prolazi njemu pored nogu, Šćele kreće na lopticu, ali je Tvrdi bliže, pa Šćele staje na drugu bazu i čeka da Tvrdi ulovi lopticu i baci mu, kako bi probali izvesti dvostruku igru, no… Tvrdom loptica prolazi kroz noge brzinom, ajde, ovaj put ću reć brzinom legende HR baseballa – Dempsija* (ha, ha, ha, skoro sam se navuko da opet napišem jedno ime) i lagano se dokotrlja Šćeletu na drugu bazu. Stiže u zadnji čas, Šćele ju lovi i raner je aut. Kako elegantan plej i kakva lucidnost druge baze. Dovoljno je samo reći Hard!

Također, bio bi grijeh ne spomenuti da je King – Kong okarakterizirao Nikicinu novu palicu kao odličnu palicu, a nije tako lopticu s njom. Dugo sam se dvoumio dal da uopće spomenem i da je Sever imao dobar bant. Zakaj to pišem? Pa čisto zato kaj mi je danas izuzetno išo na živce. Mi se lijepo vozimo s busom i gledamo interesantne Belgijske kućice, pa onda jedna ima krov od slame ili bar tak izgleda, pa onda neki smiješan bicikl, pa dobra picica, pa ovo, pa ono i tak dođemo do jednog auto salona gdje sam ja vidio neke čudne aute. I sad pitam ja, onak bez veze, koji su to auti, i naravno Sale odmah odgovara da su to sve redom jedan do drugoga auti poznate Švedske marke Volvo. Na to ću ja još jednim pitanjem, jesu to novi modeli? I sad Sever, ničim izazvan kaže, daaaaaaaaa to su specijalni Volvići za Beverensko tržište! Mislim si ja, pas ti mater, al dobro, nema veze…
Vozimo se mi dalje, kad neko priča u zadnjem dijelu busa da je bio na moru i da se zakačio s nekim frendom, i ovaj njemu veli, mama ti se kupa gola. I sad ja na to nevino pitam, a ko je reko da ti se mama kupa gola? A Sever će, jooooj, kaj te briga ko je reko mama ti se kupa gola!? Kaj ga poznaš?
Vozimo se dalje, kad opet neka zgodna kućica sa nekom zgodnom picicom i autićem i ja vadim fotić, stavljam ga na mod za slikanje kroz staklo i lupam sliku po sliku, a na to će Sever, jooooj kaj sad fotkaš kroz staklo sa flešom, niš ti se nebu vidjelo!
Pa jebo ti sve, da ti jebo! To je prelilo čašu! Koji me kurac zajebavaš? Ja radim u firmi koja prodaje fotiće, i ako iko zna sve performanse, mogućnosti i postavke pojedinog aparata, onda sam to ja! I sad ti mene učiš kaj mogu i kak mogu sa svojim fotićem? Ma nemoj! Eeee, napuši se znaš već čega!
I još samo da napomenem da je jedini on danas zaboravio gornji dio dresa, i već se ponado da neće morat igrat, al sam ja na brzinu sredio da mu Rudi posudi svoj, pa je ipak peder moro igrat! I DA, IMO JE DOBAR JEBENI BANT! NEK IDE U K….

Dva Bob Rocka, jebote, isti su!

U hotelu nas je dočekala dobra večera i skupe pive i nije baš bilo neke akcije. Brzo smo se razišli na spavanje. Valjda će sutra biti zanimljivije.

Nastavit će se

mali Soso

*Nažalost, mnogi ne znaju ko je Dempsi. Dempsi je stvarno legenda baseballa, a ujedno i dečko koji je imao sličan razvoj karijere ko i naš Šćele. To da je Dempsi bio spor, to je, nadam se, svima jasno. Ali kolko je bio spor mogu posvjedočiti samo oni koji su imali tu sreću da zaigraju s njim, a Šćele, Sale, Buco i još neki igrali su s njim dugo. Legenda kaže da je na juniorskom prvenstvu u baseballu godine '93. sa tadašnjim baseball klubom Princ Dugave bila i TV ekipa tada izuzetno popularne televizije Dugave (DLT**), a majstor kamere za kojeg više ne znam kako se zove ulovio je jedan interesantan kadar. Kamera je bila smještena negdje u liniji kućna – treća, sa malim odmakom prema prvoj bazi, toliko da u kadru bude cijela udaljenost između kućne i treće, a samo prvih 3 metra udaljenosti između kućne i prve. Dempsi je na udaranju, a naš dragi predsjednik je raner na trećoj. Igra se protiv tada vrlo jakih Varaždinaca. Strelec (pičer Varaždina) baca pič, Šćele je na 2-3 metra od treće, Dempsi udara lopticu i to je singl i RBI za Dugave, no… Fora je to kaj je Šćele već istrčao bod, slavi sa suigračima, grli se i ljubi, a Dempsi je još uvijek u kadru, trči prema prvoj. Dobro, nije Šćele spor, ali brate mili… Kadar prema prvoj je širine 3 metra! E to je bilo sporo! Ta legenda se u Dugavama još uvijek prenosi s koljena na koljeno…

**DLT je televizija s koje je potekao Robert Knjaz,a ujedno je i postaja na kojoj je snimljen i emitiran prvi spot danas izuzetno popularne punk-rock atrakcije HLADNO PIVO!

Epizoda 3 - BICIKLIST

01.07.2007. nedjelja
Joj kak sam se naspavo! Raširio sam se preko 4 sica pokrio dekicom i…. Baš je bilo dobro. Jebo te, gledam ove panjeve oko sebe i mislim si, sva sreća kaj sam tak mali. Ja se zavučem di god treba. A oni! Kolja si je ponio vreću za spavanje, raširio je na podu i lego se fino svom dužinom na pod autobusa. Osim kaj je pod bio malo tvrđi smetalo ga je još i to kaj je širina za ležanje na podu jedno 3.5 cm šira od njega, pa baš nije bilo manevarskog prostora. Sale je spavo sjedečki a Šćele se non stop vrtio. Taj nemre bit miran ni sekunde. Rebro si je fino napuho onaj jastučić koji pridržava glavu kad čovjek pokušava spavati sjedečki, samo ne znam zakaj. Naime, on (slično kao i Kolja) čim spusti bradu malo prema prsima, u predjelu brade i vrata prirodno formira nešto kao jastuk. I jedan i drugi imaju samo malo viška bjelančevina u predjelu glave, ali taman kolko je potrebno da tijelo prepozna potrebu za formiranjem tog jastučića, i obojica su u stanju spavati sjedečki ko bebe. I baš zato mi nije jasno zašto je Kolja uopće ležao, kad sjedečki spava samo tako. Pa jebote, kolko je energije trebalo potrošiti za sve to? Prvo izvadi vriću iz borše, pa malo odmor. Onda je raspakira, pa odmor. Onda slijedi rasprostiranje, pa odmor. Nakon toga pitanje, dal da legnem il ne? Da…. Il ipak ne….. Odmor…. Hmmmmm….. Da. Onda se digne, prekorači mene koji već spavam, pa se lagano spusti na vriću, uglavi se, pa odmor. I onda kad se dovoljno odmorio da nije pre umoran, može lagano na spavanje. A mogo je samo lagano spustiti bradu prema prsima, i zemljo snova, hir aj kam!
Taman su se svi počeli budit, pa tako i Sale. Otvorio je oči i samo bez riječi krenuo prema sendvičima. Čim je izvadio prvi, miris se raširio po busu. Buco je još spavo, ali brk je zaigrao i kao da se čulo hmmmm sengula hmmmm mljac. Mozak je ipak, iako u stanju duboke kome, registrirao hranu.
Nešto docnije, prilikom dosadne vožnje bespućima Njemačke* zbiljnosti, dolazimo u dio te hladne države gdje se valjda proizvode sva ta čudesa koja Nijemci imaju, jer na svakom koraku može se vidjeti nekakva elektrana, pogon, tvornica… E sad zašto je Balena to toliko fasciniralo, ne znam, ali još je bolje to kaj je Sale imo odgovore na sva pitanja.
Balen:"A kakvi su ono dimnjaci?"
Sale:"To nisu dimnjaci, to su hladnjaci, idiote!"
Balen:"A kakva je ono elektrana?"
Sale:"Termo, kretenu!"
Sad, zašto Saleta tolko živcira što Balen ne poznaje materiju, ne znam.
Balen:"A jel ono nuklearna?"
Sale:"Nije!"
Balen:"A jel ima koja tu da je nulkearna?"
Sale:"Nema!"
Balen:"A šta je ono?"
Sale:"Cijevi, Balene, cijevi. Fi 300. One služe za dovod i odvod, a ponekad i za provod. Kad sam ja radio u Njemačkoj, onda smo mi kuckali čekićima a ja sam i puno švaso. I onda ti ja sam, sa još dva Bosanca sastavim jedan onakav i onda…."
Šćele:"Sale, a kakva je ono hrpa zemlje?"
Sale:"Najobičnija hrpa! Koji me kurac zajebavaš?"
Do sad je kružila priča da je Sale u stvari Homer Simpson, odnosno da je onaj Matt Groening ljetujući u Rijeci zamjetio jednog mladića kako bez poteškoća čekića na brodogradilištu Viktor Lenac čekićem teškim 50-tak kila, lomi pajsere bez imalo muke i priča beskrajne priče o nekakvim elektranama u Njemačkoj. Primjetio je i da su mu glavna preokupacija pečeni pilići i hamburgeri, te da pivu pije ko neki vodu (i sad ona Saletova, da je voda dobra i žabe bi….) i kog to ne bi inspiriralo? Nakon ovog priča dobiva i drugu dimenziju, jer kako objašnjavate Saletovo poznavanje elektrana? Pa ko radi u nuklearnoj elektrani? Homer, naravno! Sad svi čekaju Saletove potomke. Da vidimo oće li im i klinci biti isti. Valentina (Marge) je već tu, frizura je slična… Previše toga se podudara….

Sale i Valentina

Približavamo se izlasku iz Šćeletove domovine i pred nama je putokaz za Achen, a nakon toga pratimo Antwerpen. Do sad smo išli bez problema, vozači nisu fulali ništa, no za sve postoji prvi put. U jednom trenutku samo primjećujemo kako autocestu ostavljamo iza sebe, a tako i smjer Antwerpen, i silazimo u Achen. I u tom trenutku jedan od naša dva zagorska prijatelja koji nas voze samo upozorava da pripremimo foto aparate, jer je pred nama rotor i jedna krasna fontana iz 17. stoljeća. Mi smo došli na rotor, okrenuli se oko fontane za 360° i krenuli natrag prema autoputu. Naravno da fontana nije iz 17. stoljeća, dečki su fulali skretanje ali su to izveli legendarno. Definitivno najjači vozači s kojima smo do sad negdje išli.
Napokon smo ušli u Belgiju, i već se približavamo Antwerpenu. Sve ide ko po loju, jedino mi nije jasno zakaj mene nisu zvali da im pomognem oko traženja hotela kad sam jedini ja prije bio u tom hotelu i mislim da znam točno, ali baš u zadnje slovo kak se taj hotel zove. Nema veze, nek oni traže, ja ću samo promatrat iz prikrajka.
I tako čučim ja, čučim, kad ono, eno ga!
Soso:"Eno ga! Eno hotela, mater mu jebem u pičku, da mu jebem! Vidim ga!"
Buco:"Dobro kaj se ti sad dereš? Pa nije baš da smo ga tražili, našli smo ga iz prve! Kaj si nabrijan?"
Soso:"Ma ne, ko, ja? Jok. Ma samo sam mislio da …."
Buco:"Kaj si mislio da se sakrio?"
No dobro, našli smo hotel bez beda. I sad slijedi najdosadniji dio, upis u hotel ili kako Kolja voli reć ček in. No i to za divno čudo prolazi bez beda, ja i Šćele dobivamo ključeve među prvima i krećemo u sobu.

Ček in

Nisam do sad spomenuo kolko je taj imo stvari. Pa te prtljage se ne bi posramio ni vojnik Hrvatske vojske koji ide na tabor ali u Afganistan i to u mirovnu misiju od jedno 4 godine. I uglavnom, dok on tako cuklja (nosi) te svoje torbetine i provlači se po hotelskim hodnicima, prilikom jednog manevra je izgleda zakačio nekakvu sliku na zidu. To je vrlo vjerojatno rad nekog Belgijskog majstora naive, vidi se da je remek djelo. No ta slika je pala i rastavila se na djelove. Ram se raspo, slika se zgužvala… Šćele se svo vrijeme pravio da ne zna o čem se radi i samo je zbriso. Poslije sam čuo da se po hotelu priča kak je neki mali žuti strgo sliku i svi su upirali prstom u mene, a ja ni kriv ni dužan.
Sobe su mrak, bračni krevet, trosjed, mini bar koji se ne može otvorit, telka sa tisuću programa... Super kupaona, posebno WC (ko da su znali kolko Šćele voli srat)… U jebo te! Nema četke za WC. I kaj sad? A Šćeletu se već sere. Vidim, vrag je odnio šalu i odmah pada dogovor. Sere se po pravilima! Mora se pogodit vodica i to zovemo strajk. Ukoliko govanca (ili tragovi) ostanu na stijenci wc školjke (naravno iz nutra) to su bolovi. Naravno, s vanjske strane stijenke bili bi wild pitchevi, ali to valjda nećemo bacati. E sad, kaj sa bolovima? Nema četke, niš, poslije se piša po tome i pokušava se školjka očistiti. Snađi se kako znaš i umiješ… Šćele je prvo sranje obavio vrhunski. Strajk aut! Bravo.
Još bi spomenuo da je Tvrtko demostrirao zavidno znanje u stolnom i pravom Tenisu (u pingaču je naguzi sve po redu, pa čak i Fritza),iako ni ostali nisu baš bili za bacit. Odmah se nameće zaključak da bi se bolje nosili sa ostalim repkama u bilo kojem drugom sportu osim softballa. Jebi ga…

Mjesto zločina gdje nas je Tvrdi (Hard) sve redom naguzio!

Reklama za Stelu i dečki na pingaču!

Inače, samo da kažem da smo u 17:30 odradili futing, kao, da se malo rastrčimo i razgibamo poslije dugog puta, a posljedica je bila takva da je taj futing bio jači od bilo kojeg treninga koji smo odradili na pripremama, pa smo svi pocrkali….
Spremamo se do grada. Kolja i Mandić prikupljaju informacije od komada (mislim da se zove Kim) na recepciji.
Kolja:"Haj, ken ju tel mi hau to get to d siti?"
Mandić:"Haj, maj nejm iz Damir end aj vil bi hir for seven dejs! End vac jor nejm?"
Kim:"Kim. Ok, ju go at frst intersekšn…."
Uglavnom, dobili su detaljne upute kako doći do stanice za bus. I sad svi koji su zainteresirani, a to su skoro svi, kreću prema stanici. Na čelu kolone je Kolja, sa majicom Fidel Castro i još nekim drangulijama sa Kube, tako da malo ličimo na partizane. Stižemo do stanice, i čekamo. Bus dolazi za nekih 10-tak minuta… I mi čekamo, i čekamo… Prošlo je već 25 a busa nema… Malo - malo prođe neki auto pa potrubi, ali mi i dalje čekamo… U jednom trenutku pada dogovor da Mandić proba zaustaviti nekog biciklistu koji tuda stalno prolaze te da ga pitamo jel tu uopće staje bus. Već vidimo na obzoru Mandićevu žrtvu. On se lagano stao u pozu Isusa na križu i kaže:
Mandić:"Eksskjuzmi!"
Frajer ne koči.
Mandić:"Eksskjuzmi!"
Frajer i dalje ne koči, ali je već na nekih 5 m od Mandića.
Mandić:"Eksskjuzmi! Stani! Ej!"
E sad… Dogodilo se nešto ne očekivano. Frajer je počeo kočiti, ali , čini se, više prednjom nego stražnjom kočnicom, i lagano je poletio. Ali fakat lagano. Bicikl se digo na prednji kotač, onda je stao u nekoj nultoj točci, i u tom trenutku nedužni Belgijanac pušta volan i počinje plivanje po zraku. Lagani zamah desnom pa lijevom rukom (nešto kao plivanje slobodnim stilom) i spič! Pao je na glavu, ali ono po propisu. Mislim da uopće ne moram opisivati reakciju 20 kretena na ovakav rasplet događaja. Prvo sekundu muk i nevjerica, a onda… Raspad sustava (sistema, čisto ako će i Miš ovo čitati). Mandić je nestao u stilu onog lava Krezumice (za mlađe čitatelje, to je onaj lav iz crtića koji uvijek kida na lijevo**, tako mu mlijeka u prahu) a ni drugi baš nisu ostali na mjestu.

Tako mi mlijeka u prahu, kidam na lijevo!

Polašek se samo udaljio korak dva, čučnuo i rasplako se od smijeha. Uglavnom, nikad u životu nisam vidio da se toliko ljudi smije jednom čovjeku, ali se kao skrivaju. To je zanimljivo. Niko mu se nije smijo u facu. Svi su se nekamo okrenuli, pobjegli, skrivaju se iza ruke (kao frajer nebu skužio da mu se smijem), ali svi, i to baš svi umiru od smijeha, osim… Osim, naravno, mene, Rudolfa i Kolje. Rudolf se nikad ne smije tuđoj nevolji, Kolja je situaciju iskoristio da sa nekim malo popriča na engleski, a ja, ja sam samo vidio da se Belgijancu raspalo svjetlo, pa sam mu to krenuo slagati. I dok ja pokušavam složiti svjetlo, Kolja pita frajera (da sad ne pišem na engleskom):
Kolja:"Jesi dobro? Kako si pa? Oli ga nisi vidia?" (dakle, pričali su na engleski, ali s onim Koljinim naglaskom!)
Belgijanac:"Ma jesam vidio sam ga."
Kolja:"I? Zašto nisi kočija na vrime?"
Belgijanac:"Ma, htio sam vas impresionirat."
Kolja:"A kako? Oli si lud? Šta si tia? Impresivno razbit ludaru?"
Bogme nas je impresionirao. Fala Bogu da ovi drugi kaj tu umiru još uvijek, nisu čuli ovo, jer mislim da niko ne bi preživio. Ovaj tip je lud. Na kraju, ipak smo saznali da ovdje ne staje bus već godinama i da nam vjerojatno zato stalno neko trubi. Ja mu nisam uspio složiti svjetlo, i pokušo sam mu ga staviti u džep, ali je on reko da ga mora imati zbog murije pa si ga je sam složio. Uglavnom, onda smo se pozdravili s njim i zahvalili mu se kaj nam je ovo sve omogućio, a on je sjeo na svoj bicikl, i onako frajerski nagazio na pedale da zbriše što prije, no nije baš najbolje stao na pedalu pa je opet skoro pao s bicikla. Pre strašno. Previše za prvi dan. Nakon toga pokušavamo pješice stići do nekog birca koji radi ali bezuspješno. Na putu smo još vidjeli najsporiju hitnu pomoć na svijetu koja je u isto vrijeme i jedna od najglasnijih. Tog kod nas nema. Ako neko vozi pod sirenom, onda leti 200 km/h, a ova nije išla ni 30 km/h. Stvarno čudno.
Napokon krećemo nazad u hotel na pivu koja košta samo 5 eura. Prava sitnica. Još uvijek se svi smijulje zbog bicikliste i malo zajebavaju Mandića. Mandić je za sad ključna figura ove ekspedicije. King kong! Ha, ha….

Zanimalo nas je kaj znači ovaj znak. Ako neko zna, nek nas prosvijetli...

Nastavit će se

mali Soso


* Inače, Njemačka, osim što je poznata po dva svjetska rata, pivu, dobrim autima i baušteli… poznata je i kao Šćeletova domovina, praktički, rodna gruda.

** Zanimljivo kako je baš uvijek kidao na lijevo! Komunizam, doba jednoumlja. Točno je 19:15 i počinje crtani. I na koju stranu kida lav? Na lijevu! Zanimljivo. Jel tak, Brunkane?

Epizoda 2 - ČIČA GLIŠA, DNEVNIK VELIKOG ŠĆELETA, SEVENT INING STREČ.

30.06.2007. subota – ČIČA GLIŠA
Budim se lagano oko pol 11. Ma ima vremena. Krećemo tek u 20 h. Kaj je ono reko Buco, treba bit na Velesajmu oko 19:30 – 19:45? Nema beda. Idem ja nekaj bacit u usta, pa ću malo delat po stanu, pa laganica…. Oko 14 h Edna i ja idemo na ručak kod Đure u Dubravu (Ko je Đuro? Pa moja mama, naravno!). Na ručku smo do nekih 15:10 i tad me Edna prvi put pita dal sam se spakiro. Edna, ljubavi, ima vremena, pa di je 19:25 (vrijeme kad moramo krenut)? Oko 15:30 smo doma, i ja se taman želim početi pakirati kad zove Ednin stari da dođem kod njega na pivu. On inače živi četri kata iznad nas pa mi nije daleko, i reko stignem ja bez beda na pivu - dve kod punca. Pa nemreš punca odbit, a i piva je piva, jebi ga. Znate ono, kak Sale veli: "Da je voda dobra i žabe bi bile ko slonovi!". Jedino mi nije jasno, zakaj slonovi? Kaj oni piju pivu pa su tak veliki? Ne kužim.

Pivo

Ali ne brinem se, siguran sam da će mi Sale sve to objasnit u busu uz hektolitre Heinekena, Becksa i ostale uvozne pive koja para Saletovo nepce, jer Sale je posto fina guzica. Ne pije više Saša Žuju i Karlovačko, neeeeeeeee. Daj mi jedan Becks. Nema? Heineken? 0,2? Može! Kolko, 15 kuna? Nije bed! Od kad Sale osvaja urbane satelite grada Zagreba (čitaj između redaka budalo, to je Zaprešić), jako je fin i pristojan. Dok god je u istoj državi ko i dotična djevojka. Ali kakav je naš Saša kad se nađe izvan granica lijepe naše, o tome ćemo nešto docnije… Vratimo se mi mojoj pivi sa puncem.
Popio ja jednu, stiže i druga, znate kak je to, no u taj čas me Edna pita:"Soso, kaj mi ne moramo krenut, jebo te led!? Pa ti se nisi ni spakiro!"
Soso:"Joj, kaj se sad ti pjeniš, pa kolko je sati?"
Edna:" 19:10!"
Soso:"Uuuuu jebo te! Nema vremena za Čiča Glišu!"

Sad mali prekid radnje za sve koji ne znaju ko je Čiča Gliša i za što služi. Naš glavni lik Soso ima najjači način pakiranja na svijetu. Nacrta malog Čiča Glišu i onda ga lagano oblači. Od čarapica, cipelica, gaćica pa sve do košulje, jakne… Kad ide na turnir, onda Soso ima i drugog, sportskog Čiča Glišu, kojeg oblači u dres i svu sportsku opremu, pa krene od štucni, kopački pa tako sve do rukavice, pod rukavica i kape. I tu je nasto zajeb. Nije bilo vremena za Čiča Glišu! Jednostavno nije bilo vremena!

Ovako je Čiča trebao izgledati, s kapom, no....

I sad ja grabim po dve, tri, pa čak i pet stepenica i jurim s petog na prvi kat, žicam Ednu da mi spakira apoteku i sve za higijenu, a ja ću odradit ostalo. I gle čuda u 19:25 sam spreman i to bez mog malog prijatelja Gliše! Krećemo bez beda! I stižemo na vrijeme! Ili možda ipak ne.
Dok ja razvlačim svoju crnu pilu, upikavam se u lijevi zavoj na križanju Vukovarske i Držićeve i krećem prema jugu, mozak lagano skenira šta se sve dogodilo u zadnjih pola sata. Piva, jurnjava niz stepenice, Edna pakira ljekove, četkicu za zube, ja sam pastu već spakiro, uzimam čarape, štucne, kopačke, 4 majce i gaće. Treba mi još rukavica i kapa… Kapa! Kapa! U pičku materinu! Di je kapa!? Ostala je doma, mater joj jebem, na krevetu, jebo joj pas mater u pičku, da joj jebo…., mater…., joj jebo…., pas! I kaj sad? Niš. Gore na petlju, pa dole sa petlje pa pravac Borongaj po kapicu.


Nastavit će se…
mali Soso

30.06.2007. subota - DNEVNIK VELIKOG ŠĆELETA
Upravo je 19:45 i stigli su i Mandić i Polka. Baš smo komentirali kak su svi tu. I pijani Sale koji se još kontrolira zbog cure i Koc sa svojom frizurom, Dinko, Tvrtko i Buco u svadbas izdanju (došli drito sa vjenčanja D. Fertalića), Rudolf sa tisuću papira i laptopom, Kolja sa ženom, laptopom i Kubom, Fritz sa svim s čim Fritz inače ide (naravno i sa Ksenijom), Balen sa gumom, Sever sa nosom, Micek sa gipsom, Nikola… i da ne nabrajam dalje… svi su tu i sve je jasno. Jedino je nejasno kaj to Mandić izvodi i u šta se to Nikica obuko. Naime, Nikica se iz nekog nepoznatog razloga obuko u kratke hlače, japanke, mislim da je imo majcu dugih rukava i jebeni crveni prsluk ko za polarnu zimu. A vani je laganih +300. Zanimljivo.

Nema japanke ni majcu dugih rukava, ni kratke hlače,
ima jedino prsluk. A jel ono ruka na guzi? Bajsa?

Mandić se, s druge strane, sparko u Trnskom, preko ceste, valjda da mu neko ne mazne Yugaru, ali je naravno pola stvari ostavio u autu, pa je moro jedno tri puta trčati u susjedni kvart po to što je već zaboravio. I dok tako Mandić trči ko sumanut, Buco komentira kako ipak nećemo čekati Mandića (kojeg inače uvijek moramo čekati) jer netko drugi fali. Netko nije došo! Moj cimer, mali Soso! Pa jebem te žutog, di si zapeo? Ne bi bila tolka panika kaj Soso kasni da nije ovdje i predsjednik HSS-a i inače velik Sosin prijatelj Pero Čizmić koji je došao (također sa svadbe i to u pratnji svoje supruge i dviju kćeri) održati govor potpore i tako nas otpratiti u tu neizvjesnu avanturu zvanu prvenstvo Europe u softballu za muškarce. Pero, naravno, nije ni pomišljao započeti svoj govor dok nisu svi prisutni pa je trebalo nazvati Sosu da se vidi kaj je s njim, zakaj kasni i kad će doć.

Svi čekamo malog Sosu

I sad Rebrović zove malog Sosu da ga to isto pita, dobiva neki šturi odgovor i prekida razgovor. Naime, Soso mu je rekao da je zaboravio kapu i da se vraća po nju, ali kad je čuo da ga ovdje čeka cijela svita na čelu sa Perom (velikim prijateljem) malo je promijenio priču, pa je reko da ga je zaustavila policija. E moj Soso.
Soso stiže u 20:15 i svi utrčavamo u bus.
Buco:"Jesmo svi!?"
Dominik:"Jok, fali Mandić, nekaj je zaboravio u autu pa je skočio po to."
Buco:"Idiot!"
Ipak ćemo čekati Mandića….

Neće se nastaviti…
veliki Šćele

30.06.2007. subota – SEVENT INING STREČ
Dobro je, nisam puno kasnio a nisam ni zadnji. Opet smo morali čekati Mandića. Nemam pojma zakaj. Navodno je došo na vrijeme, ali ga u datom trenutku kad smo morali krenuti, nije bilo… Čudan lik. Ne znam zašto, ali imam osjećaj za filing da to nije zadnje čudno što će Mandić prezentirati na ovom putovanju…. No, napokon krećemo. Pero je završio svoj govor za podizanje morala, svi smo na svojim mjestima, zadnje prebrojavanje, i pali se zeleno svjetlo. Krećemo. I dok se još na parkingu bus vrti svi mašemo okupljenoj svjetini, dečki mašu svojim curama, muževi ženama, čuje se smijeh, Sale već žica da se stane na pišanje, Micek da se kupe pive, jebo te , pa još smo na parkingu na Velesajmu! I onda, kako to obično biva, iz ko zna kojeg razloga u jednom je trenutku nastala totalna tišina (inače, još uvijek smo na parkingu i mašemo curama, ženama i navijačima). I baš u tom trenutku totalne tišine neko je poslo pusu! Jebo te, kakva je to pusa bila. Onaj najjači cmok koji neko može poslati. Nevjerojatno!
Buco:"Ko je to poslo pusu!?"
Tajac.
Buco:"Kolja jesi ti?"
Kolja:"Nisan. Koju pusu? Ne znan o čemu pričaš. He, he…"
Buco:"Joj, Kolja, daj ne seri, poslo si pusu! Ha, ha, ha…"
Kolja:"A jesan, pa što? Oli ti nikad nisi posla faking pusu? Pa što, što je bila glasna?"
E sad, zašto je to bilo tako smiješno, ne znam. Možda zato kaj Kolja ima 33 grbe a takve glasne puse se još toleriraju samo u dobi do 7 godina? Možda. U glavnom, bilo je jako smiješno. Šćele se tome smijo još i iduće jutro. Glasna pusa! Zakon!

Evo kom je Kolja poslo glasnu pusu. Znam, nije ni tak blesav.

No, nakon kaj smo se fakat maknuli od Velesajma, počelo je navijanje da se stane pišat i da se stane po pive. Na sreću, isto se dogodilo tek na Slovenskoj granici, tako da smo barem Hrvatski dio prošli bez stajanja. Inače, Saletu se tolko pišalo da je već bilo ideja da se popiša u bocu, no to se na sreću nije ostvarilo.

Zabava u busu

Nakon Slovenske granice počela je polako padati noć. Mandić se sjetio da bi mogli gledati bejzbol tekmu staru nekih 4 do 5 godina, ali to nije dovoljno puta naglasio pijanom Saletu. I tako počnemo mi to gledati, a Sale koji se lagano sprema na spavanje i pije svoju zadnju pivu tog dana (pretpostavljam negdje dvanaestu sve ukupno) počinje se strašno živcirati. Da koji kurac gledamo tekmu staru sto godina. Da jel mi vidimo kakvu frizuru ima treća baza? Da jesmo mi svi normalni? Pa on se ošišo prije 6 gdina, što znači da je ova tekma stara barem 7… Da nam pas mater… No, s obzirom na količinu alkohola koju je Sale pohranio u svoju utrobu, nije bilo čudno što ga je napokon shrvao umor. I Sale je zaspo. Kakav mir. Kakva tišina! Fala bogu. Igra se 5. ining i svi lagano tonu u san. Svi osim Mandića….
Nešto iza ponoći (ne znam kolko je točno sati bilo, reko bi oko dva pol tri, jebi ga, zaspo sam…) čuje se iz sveg glasa… Ic tajm for sevent ining streč!
Mandić:" Frst vi vil sing Gad bles Amerika. Gad bles Amerika, lend dat aj lov, stend bisajd hr and gajd hr…. maj hom svit hooooommmm. And nau vi vil sing Tejk mi aut to d bol gejm, tejk mi aout tu d kraud, baj mi sam pinats and kreker džek…"
I to sve onak po propisu, usto se, kapa preko srca, pogled u daljinu, ponosan…
Šćele:" Dobro Mandić, koju pičku materinu piješ kad ti škodi!? Koji ti je kurac? Kaj nas nemreš pustit na miru da spavamo? Pa ti nisi normalan!"
Mandić:" Ali ja ne pijem, a ni ne psujem. A ti psuješ i to ružno!"
Šćele:"Mandiću, Buco je za tebe reko da si idiot, ma ti si slabiji idiot, nisi sposoban da budeš idiot u cijelosti ili jači idiot… Pa kak možeš biti tak blesav a da ne piješ?"

Šćele objašnjava Nikoli kakav je Mandić idiot

E sad, sve 5, Mandić je fakat, ono, moglo bi se reć zanimljiv tip, ali slabiji idiot… Pa jebemu sve, Šćele, kakav je to izraz? Ili, vat a fak, kak bi Kolja reko. Od kud si sad to iščupo? Nisu ni tebi baš sve daske na broju…. Vrijeme je da svi napokon legnemo spavat. Vrijeme je da se Mandić prestane veselit svakom home ranu koji je udaren i svakom osvojenom bodu.. Tekmu je gledo već jedno sto puta, pa više i nije tako neizvjestan kraj. Imam osjećaj da već unaprijed zna ko će pobijediti… Nadam se samo da će ostatak puta biti lakše probavljiv. Dnevniče, laku noć.

Nastavit će se…
mali Soso