Dnevnik malog sOSE

Epizoda 8. - BUĐENJE sOSE!

2008-06-05T09:47:00.005+02:00

04.07.2007. srijeda…svezak treći.
"Vladimire! Falš! Kako ti to ramena stoje? Ko aufenger! No…. digni malo tu bradu…. prste prema meni…. taaaako….ma bravo mišu…hop…..Falš! Pa dobro Vladimire… koliko puta se tebi mora govoriti? Jen, dva, hop, hop, hop, hop…. tri, četri, hop, hop, hop…prsti, peta….ruke na leđa! Vladimire! Pa dobro, da li ti želiš raditi ovo ili ne? Ako ne želiš biti profesionalni folklorni plesač i prvak u kategoriji Dučec, reci lijepo i svi idemo doma! Gledaj koja se svjetina okupila! Zar ne želiš da ti stare babe viču: Bravo Vladimire! Vla–do, Vla-do, Vla-do… Pa onda cijeli Maksimir jednog dana…Sjever viče… Vladimiiiiiiiiir, a istok odgovara Haajaaak! Javi se, javi se, javi se…."
Javi se…Soso ….. Soso, javi se…. Gdje si u pičku materinu? Soso…..

Jebo te… Kaj je ovo bilo! Koji san! Ne vjerujem. Već sam mislio da sam gotov, da sam zaglavio u KUD Dučec iz Dubrave u svojoj 15. godini života… Ali taj glas… To nije glas moje profesorice iz ritmičke gimnastike, karakternih plesova, folklora i autogenog zavarivanja… Taj glas mi je poznat… Malo je dublji.

Soso…Soso… Jebo te, ja fakat ne znam gdje je on…

Pa dobro, kaj je ovo? Ko me to zove u pol tri ujutro? Nemam pojma, ali ako ne odem do vrata, taj neko će probuditi cijeli hotel. I tako se ja dižem do vrata, lagano ih otvaram, a kad tamo naravno nema nikoga. Ma to mi se učinilo. Jebo te, Šćeleta još nema. Ko bog spava negdje pijan u grmlju. Odo ja dalje spat…

Soso….

E sad mi je već pun kurac. Ovo doduše nije moja profesorica iz ritmičke gimnastike, karakternih plesova, folklora i autogenog zavarivanja, ali nije ni onaj glas koji me maloprije dozivao… Tko je to?... Ponovo se dižem, ali ovaj put zlu netrebalo, odlazim do prozora, i kad tamo imam šta vidjeti. Tvrtko i Koc na prozoru dvije sobe do mog viču i zovu mene, a ta soba pitaj Boga čija je. Taj neko se vjerojatno stiso u krevetu, i misli si ko to viče SOS usred noči? To je sigurno neki trik da me se izmami van i da me siluju….

No ja mudro šutim, i vraćam se nazad u krevet. Sad mi je polako jasno kaj se događa. Sigurno ih je Šćele poslao po mene, jer ja pička spavam dok oni piju, a svi znaju da volim raditi pizdarije dok sam pijan. Stalno nekaj žongliram, bacam neke gluposti kroz prozor i zato mi stalno pjevaju onu muziku iz cirkusa… ko da sam klaun. E ko ih jebe. Odo ja dalje spavat…

Ali oni ne odustaju. Čujem šuškanje po krovu hotela, neko se primiče bliže mojoj sobi, odnosno mojem prozoru. I odjednom više nema odraza mjesečine, u sobi je potpuni mrak. Jedino što jedva nazirem je nekakvo ogromno tijelo kako se provlači kroz stvarno ne velik prozor. E Soso! Oli spiš? Ajde ne budi Tovar, ustaj!
Kolja! Mater mu… Frajer se naspavo po danu i sad mene jebe po noći…ali to nije sve, za njim ulazi još neko. Jedno tijelo osjetno manje, ali puno oblije…I počinje cool zašprehavanje koje je u stanju izvesti samo Micek.
Ajde Soso, daj ne seri, pa kaj ćeš spavati… Pa fališ nam, ajde….
I ja šatro pristajem. "Ma nema beda dečki, evo me dolazim, samo vi idite, odmah sam ja tamo…" No međutoam, Micek nije naivna budala, već stari lisac i čeka u sobi da krenemo zajedno.
Pada mi na pamet još jedan očajan potez:" Čekaj, jel ostala još koja piva?", na što će Micek ko iz topa… Da, da… ostala je, idemo!
I nije mi bilo spasa. Ulazim u Mandićevu sobu, ali prilikom ulaska se čudim zakaj na njegovim vratima postoji spisak pun muških imena sa satnicom kakav inače stoji na vratima Emilije, no čudni su termini…

Popis za Mandića.

No u sobi je još zadivljujuće dobra atmosfera, i fakat je ostala još koja piva, koju mi sad Micek tura u ruku, a ne da mi se ne pije, nego…ali jebi ga sad…sam sam tražio.

Inače, samo da napomenem, nakon nepunih 20 min Kolja je ponovo zaspo, i to ovoga puta stoječki. Uspavali su ga taktovi pjesme Heroj ulice, od Prljavaca. No, ta je pjesma očito i na ostale djelovala slično, jer su i drugi uskoro pokleknuli, pa sam ubrzo ponovo završio u krevetu. Nadam se samo da ovaj puta neću sanjati svoju staru profesoricu i stadion u Maksimiru…

Volim te sOSO, al ne više...

Nastaviti će se…

mali Soso

Epizoda 7. - GEJ DINER.

2007-11-15T12:55:00.016+01:00

04.07.2007. srijeda…svezak drugi.

Bok. Ovdje veliki Šćele. Malog Sose trenutno nema među živima. Ustvari, živ je ali samo fizički. Duhovno je u alkoholnoj komi, no to ga ne spriječava da naruči još jednu pivu za kraj. Večera je u tijeku. Sve više-manje ide normalno i prolazi u izuzetno veseloj atmosferi, tako da se i Rudolf, koji je već na terenu maznuo dve – tri pivice, malo raspričao. I ispričao je nekaj zanimljivo.
Veli Rudi da ga je danas ukorila gospođa iz ESF-a, inače, mislim da je to bila ona lignjožderka koja je bila i u Zagrebu na turniru. Veli , gospodine Rudlof! Ja bih vas lijepo molila da kad predajete line up, oba primjerka date meni (i bijeli i žuti), a ne meni bijeli a žuti zapisničaru! Ali, veli Rudi, nisam znao… Ja sam mislio…. Ok, no, sad sam već žuti dao gore na kat zapisničaru, kaj sad, da idem po njega!? Nego kaj, veli lignjožderka. I ništa, Rudolf slegne ramenima i uputi se gore na kat u malenu busku iz koje zapisničar i čovjek za razglasom prate tekme, pristojno pokuca, jebi ga, ipak je on Bečka škola, zamoli nazad svoj žuti primjerak i vrati se dole u prizemlje. Da oba primjerka lignjožderki, koja onako važno frkne nosom, okrene se na peti, i pušući od muke jer ima 150 kila viška krene po štengama prema limenoj buksi na prvom katu. Istoj onoj buski gdje je malo prije bio Rudolf. Kužiš ti to? Dobro još da joj nisam reko, ma gospođo, znao sam ja da moram oba primjerka dati Vama, ali sam Vas htio poštedjeti muke pješačenja… Svašta, veli Rudi.

Fakat, svašta. No, nije to sve. Večera ide dalje, i ja se okrećem prema svom cimeru Sosi da vidim jel dobro, a kad ono… za stolom gdje Soso sjedi još je par likova, a među njima je i Loos. I neko je nekaj provalio kaj je bilo smiješno za popizdit, te je Dominik prasnuo u smijeh. Problem je bio samo u tome kaj je imao puna usta i sjedio je nasuprot Sose, te mu je nešto sadržaja izletilo u njegovom pravcu, ali Sosu to nije previše sekiralo… Soso se samo lagano obrisao i nastavio jesti svoju večeru… Pitanje je dal je uopće bio svjestan toga kaj se dogodilo.

Teško da je bio svjestan!

I onda počinje šou! Više se fakat ni ja ne sjećam kako i zašto smo došli na tu temu, ali počeli smo pričati o tome kako Mandićev cimer Nikola ima nekakvu žensku torbicu. Brijem da mu je to žena spakirala neseser. Za prave frajere koji ne znaju kaj je to neseser. Neseser je (prevedeno na rvatski) sve neophodno. Dakle, sve kaj bi jednom muškarcu ili ženi moglo negdje zatrebati nalazi se u toj torbici koja obično izgleda ko mali kovčežić, ali je zanimljivo da je uvijek neke roze boje ili je na cvjetove, ili nešto slično… E sad, jedan od takvih dezena je očito i Nikolin dezen nesesera.

Neseser, i to muški!

I kad je neko u masi primijetio da je to vjerojatno zato kaj je Nikola peder, Mandić je raskolačio oči. Samo da napomenem, Nikola ima ženu i dijete, i nema nikakvih problema sa svojom seksualnom orijentacijom, no Mandić očito nije bio siguran u to. I kad su svi drugi vidjeli na koji način ovaj reagira na ove pokvarene objede, nastao je delirij. Svi bacaju upadice tipa, svi smo mi jednom u svom životu probali nekaj čudno. Prvo probaj s pušenjem, to je najlakše… Zatim malo kremice pa u guzu… No, kako je Nosko i reko, zahvaljujući digitalnoj tehnologiji, sve je snimljeno pa pogledajte…

Nakon večere, Mandić nas sve gleda ispod oka, ali i drži nas na oku. Leđa okreće samo prema zidu i drži se malo dalje od ostalih… nije mu lako. Mi se iz restorana selimo van na terasu uz bazen. Treba popiti onih 80 piva kaj smo kupili u dućanu. I naravno, ne bi Belgija bila Belgija da nije počela odjednom padati kiša. Svi smo se natiskali ispod jednog malo većeg suncobrana, a kiša ljeva ko u filmovima. Ko da je neko sa šmrkom počeo poljevati odozgora… I tad ja, ko zna zašto, počinjem iz zajebancije brojati od 10 prema 1, ali bez jebe… Fakat. Svi ostali prihvatili su brojanje i kad smo došli do nula… muk… Ne seri! Kiša je stala. Prvo se sekundu dve svi u čudu gledamo, a onda pras u smijeh… E to je bilo fakat nevjerojatno… Nešto ko onaj biciklist. Ma ustvari, ni blizu ko onaj biciklist, ali smo svi već dobro pod gasom, i ne treba nam puno da bi umrli od smijeha…
Uz smijeh i suze, te uhu ugodne zvukove poznatih starih hitova (Ne klepeći nanulama!), dolazimo do delirija. Micek je jedno tri puta na svoj karakterističan način opisao kako je frajer pao s bicikla, te još neke anegdote i šale… bio je toliko duhovit i smiješan da ga je neko pito, pa jebo te Micek, kolko si ti danas popio… a on odgovara u maniri Pište iz "Nad lipom 35" (Bivše emisije "Jel me neko tražio"…) Kaj kolko sam popio!? Jednu ujutro, jednu za ručkom, dve plus još tri…. znači dve pive! Legenda!

Micek u elementu, idilična atmosfera za razliku od danas i Koljine kubanke

Nakon toga, dok je Rebro pincetom kopao po gaćama, nebili se pomokrio u WC-u, pada dogovor. Bacit ćemo izbornika u bazen. Trenera ne, on je prestar, moglo bi ga srce dernut. I kad se majstor vratio sa pišanja, ja mu lagano uzimam mobitel, spremam u džep, a ostali ga na rukama nose do bazena, i pljus! Bazen je na sekundu prazan. Izgleda ko u crtićima kad mačak skoči sa one visoke odskočne daske u cirkusu u čašu vode… Jedino kaj je ovo bazen od nekih 1000 kubika vode… Na sreću, voda se brzo vratila u bazen, jer, kad je Rudolf vidio kako bacamo debelog u bazen, on je odlučio sam skočiti, i to sa naočalama! Rudi legendo! Ali nije Rudi skočio samo sa naočalama, skočio je on i sa tenisicama, no, kako mu je to bio jednini par tenisica, sutradan je poput češkog turiste hodao po Antwerpenu. Čarape, boja sive škode i sandale na kopčanje… To majstore! Žao mi je kaj u skoro godinu dana nisam uspio prikupiti fotke sa tog legendarnog tuluma, jer znam da postoje. Sale, moj izvor fotografija je već davno bio u krpama, tako da nemam slike kupanja naša dva trenera,
Ubrzo je uslijedio i fajrunat tuluma uz bazen. Popili smo nekih 65 piva, popušili Koljine kubanke i krenuli u Mandićevu sobu, da vidimo žensku torbu koju ima Nikola, a neko je samo dobacio, idemo po Sosu….

Ovaj se puta fakat neće nastaviti

veliki Šćele

Epizoda 6 - FRST VIN.

2007-11-15T09:28:00.000+01:00

04.07.2007. srijeda…svezak prvi.
Danas je dan d. Igramo protiv Izraela i Slovačke. Nisam baš zadovoljan rasporedom. Moglo je to i bolje. Jebi ga, jedine dvije tekme za koje se nadamo da bi mogli pobijediti i onda nam to stave u isti dan. Šta ćeš, takva nam je sudbina.
Jutros smo do terena uspjeli doći bez problema. Zaboravio sam jučer napisati da smo ko zna zašto prilikom odlaska na teren obišli Antwerpen-ski Borongaj* i tamo imali što vidjeti. Ovaj put nas naši dragi zagorci nisu furali da vidimo neki zgodan rotor ili fontanu, ovaj puta obišli smo lokalnu autobusnu stanicu i to u vrijeme dok se ljudi pokušavaju probiti kroz jutarnju gužvu na svoja radna mjesta. I dok svi na stanici u čudu gledaju šta bus iz Hrvatske radi u njihovom kvartu, jedan tip obrijane glave gleda u našem smjeru i nešto se mrgodi. Neko je reagiro u busu pa veli gle ovog idiota, kaj on hoće, i sad već polako većina nas gleda u njegovom smjeru i smijulji se. Kad odjednom, majstor raskopčava jaknu, diže majicu do vrata i cijelom busu pokazuje svoju mentalnu pripadnost. Tetovažu kukastog križa veličine dinamovog grba u Dugavama. Jebo te. Mi svi u čudu, a on se i dalje svađa sa autobusom i nešto prijeti. I sad se ja pitam zašto. Zašto je, pobogu, ovaj idiot pokazao svoja ćelava prsa? Pa svi smo bijeli (dobro ja i Fritz smo malo crveni, Polka je malo taman, ali ništa značajno), sve sami arijevci… I onda mi sine! Pa Kolja, naravno! Frajer ima trenirku od kubanske olimpijske reprezentacije, majicu Fidel Castra i kapu sa zvizdom koje se ne bi posramio ni Ljubiša Samardžić** iz najboljih dana kad je padao most na Neretvi, ili kad je bila ona bitka na Sutjesci. Problem je bio kaj se Kolji tolko prispalo da je i zaspo, pa ništa od ovog nije ni vidio, veli… "Danas san nešto umoran, za popizdit… Spi mi se…" A jebi ga Kolja, takav je dan. Pospan.

Kolja u olimpijskoj trenirci spi na terenu - prvi put.

Stigli smo napokon i do terena. Čini se da je cijelu noć lila kiša, tako da lokani Belgijanci imaju dosta problema sa sređivanjem terena, ali na kraju uspijevaju dovesti teren u stanje za igru. Ima dosta blata, ali šta ćeš. Ne moram ni napominjati da smo napaljeni. Izraelci, čekamo vas! Dođite!

Prva tekma Izrael – Hrvatska 1 – 6 – frst vin!

Fakat je blato. Tekma je bila odlična. Svi igraju ko ludi, posebno Polka. Izgleda da su ga Izraelci posebno motivirali. Ništa ga ne prolazi, ima ga po cijelom terenu, baca se, udara, ma strašno. Uz Saleta, definitivno najjači pojedinac na terenu, ali ni drugi nisu ništa lošiji, jedino Šćele sere. Kužiš ti idiota? Sad kad je najvažnije, kad treba dati sve kaj postoji u čovjeku da bi se ostvarila prva pobjeda u povijesti Hrvatske, on debili. Eror na eror. Ali zato frajer ima cijelu lepezu izgovora. Nikad nije on kriv. Ili smeta sunce, ili je Sale bacio lopticu koja nije išla ravno, ili sam ja debil i ne znam bacit na drugu, ili ga je sudac pokro i izbacio na K, ili je blato… Uglavnom, na punu prvu i drugu crni židov udara ravnu lopticu direktno na našeg Šćeleta, koji je tijelom već odigrao duble play, ali ne i s lopticom. Loptica se odbija od rukavice i pada na pod. U istoj je akciji ipak uspio izbacit ovog ranera sa druge, na trećoj, pa nije bilo tragično, ali jebo te! Do sad nije imo ni jednu grešku! Pa kud baš sad!? No zato je tu ostatak ekipe da derne po gasu kad Šćele koči… Iako, Tvrdi i Nikica za to vrijeme bruse noževe na klupi i pitaju se za koji kurac ne igraju umjesto tog idiota. Sigurno zato kaj ima protekciju kod trenera.

Sale i Polka, u daljini Dominik

Dominik u napadu

Crni židov presudio Mandiću

Sale, indisponirani Šćele i crni židov

No da ne duljim o glupostima, uz sjajno pičanje Saleta, nevjerojatan Micekov scouting report i odličnu podršku suigrača Sale ostvaruje svoj prvi povijesni win i Hrvatska slavi u najmanju ruku ko da je osvojila prvenstvo svijeta.
Nakon tekme idemo na ručak, pa onda malo na tribinu. Čekamo Slovake. Još kad bi maznuli i njih. Joooj! Ne moram ni spominjati da se Kolji opet malo prispalo, pa je prvo malo spavao na tribini, a kasnije i u svlačioni…

Ručak nakon trijumfa, joj kaj se dobro jelo!

Kolja spava drugi put, i Kolja spava treći put.

Druga tekma Slovačka – Hrvatska 7 – 0 – otrežnjenje!

Počelo je ne loše, ali vidi se od početka da su Slovaci nabrijani, i da su jučer trusili bezalkoholni Zlaty Bažant. Kaj su sve izvodili, jebo te….

Na jedan foul ball koji je bio nekih 3 metra preko ograde terena, SS skače ko da je s druge strane voda. Ne da nije bilo šanse da ga ulovi, nije bilo šanse da se frajer digne živ i zdrav nakon tog pada. Ograda je visine nekih metar i dvadeset, i sad se majstor u punom šrpintu baca preko te ograde da bi ulovio lopticu. Idiot! Da je Šćele tolko lud da tako nešto proba, već bi davno bio u invalidskoj mirovini, ali ne i ovaj Slovak. Ovaj se samo usto i nastavio igrati. Debil.
No, da ne bi mi ostali dužni morali smo i mi nekaj izvesti. Za to nekaj, pobrinuo se Kolja. To je trebalo vidjeti. Bio je nekakav udarac između prve i druge, i sad Kolja pokušava uloviti tu lopticu. Napravio je pola koraka, pa se spretno, kako samo on zna, spustio na koljeno ali se loptica nezgodno odbila i sad loptica stoji u blatu nekih metar i pol od njega. Kolja, umjesto da se digne, pokupi lopticu i doda Polki na prvu bazu, odlučuje probati doplivati do nje. Moram priznati da sam u prvi mah pomislio da je dobio neki udarac u glavu i da mu se malo pomračilo. Pa kaj je zabrijo, da je na Bačvicama? I dok tovar tako leži na trbuhu i cijelom svojom tjelesinom pokušava prići bliže loptici Slovaci trče ko sumanuti. Jel više ličio na Dalmatinca na Bačvicama ili na svinju u svinjcu ja ne znam, ali čini se da Šćele zna. Odmah se počeo smijati na SS i veli.. "Dobro Kolja kaj je ovo? Pa koji ti je? Izgledaš ko gicko! Ko prase kad se valja u blatu!" … I tako Kolja postade gicko!
Protiv Slovaka su svi podbacili, pa čak i Polka, ali zato je Šćele ponovo na nivou. Čim ne treba! Sad je on odlučio da će jedini imati hit, ali je zato opet malo zadebilio na bazama. Kreno je u neku krađu, ako se to uopće može tako nazvati. Ustvari je trebao biti bunt, ali ga neko tamo nije spustio i Šćele je stao na pola pa ponovo krenuo i ispao za dva metra na drugoj. Neću ni spominjat da je kečeru bila ispala loptica… No naravno da nije on bio kriv, blato je, u pičku materinu, i nekakva rupa! A brzinu trčanja neću ni spominjati.
Volio bi samo još da i ovo uđe u zapisnik. Još niti jednom na turniru nisam bacio krivo pičeru. Svaki put sam ga pogodio. A svi su strahovali. Stalno se viče na Polku i Tvrdog da moraju pokrivati bacanje pičeru, a sve ide ko po loju. I kaj se onda dogodilo? Zajebo me Sale! Sigurno se pitate kako, pa reći ću vam… Ispod nokta desne ruke kečera (moje malenkosti) ugrađen je detektor. Odašiljač koji je ustvari zamaskiran u flaster postavljen je umjesto gumba na pičerovom (Saletovom) dresu., a to je lokacija na koju želimo baciti lopticu. Moj pokret ruke mora biti paralelan sa zemljom, i za to vrijeme detektor skenira sve igrače i traži lokaciju odašiljača, koji cijelo vrijeme odašilje signal. U trenutku kad povratni signal stigne u detektor, električni impuls oslobađa lopticu iz moje ruke i ona leti ravno na željeno mjesto i to je nepogrešivo. Evo, sad znate zašto imam tako čudan pokret prilikom bacanja. Patent je još u početnoj fazi, ali kako se turnir bliži kraju izgleda da će dobiti prolaznu ocjenu. Testiran je u različitim vremenskim uvjetima i u različitim situacijama. Znam, još uvijek vam nije jasno kaj je Sale kriv, e pa reći ću vam. Pederčina je u jednom trenutku zamijenjen sa pičera, ali je flaster ostavio na svom dresu i nije ga dao Dinku. I šta se onda dogodilo? Jedna lopta koju sam ja bacio Dinku preletjela je Dinka, jer nije imao odašiljač, pogodila je u drugu bazu i odbila se u zrak prema SS, odnosno Saletu kome se recimo mora pripisati ta greška. Mislim, ne možeš imati odašiljač kod sebe ako nisi pičer, i gotova priča!

Uglavnom, nakon tekmi sjeli smo na pivu na terenu i Šćele je opet imo svojih 5 minuta. Sjedi frajer, onak ko siroče, sav se skupio i priča s dečkima. Ja stojim nasuprot njemu i pijuckam svoju drugu pivu, s time da lagano prstima rolam etiketu dok se nije u potpunosti odlijepila. Zakaj to ljudi radi, nemam pojma. Isto tak ne kužim zakaj neki kad otvore pivu u boci moraju gurnuti svoj prst unutra pa ga onak izvaditi naglo, ko da je riječ o šampanjcu, a dokazano je da 80% muškaraca ne pere ruke nakon pišanja! No dobro, rolam ja tu etiketu i kad sam ju napokon skinuo, još sam ju jednom zarolo u malu papirnatu kuglicu. I sad ju ja bacam nekih pola metra od Šćeleta, a ona leti fakat sporo. I Šćele vidi da nešto leti u njegovom smijeru, te to pokušava lijevom rukom uloviti u zraku. Uspjelo mu je isto ko i kod onog duble playa….. Nat! (to je onaj nat joke, koji Borat toliko voli) Kolko sporo je letila ta zrolana etiketa, tolko se sporo digla i Šćeletova ruka, krenula je u smjeru etikete i onda se samo začulo jao! Pa dobro koja pička materina? Šćele, kae bilo? Frajera je zabolila ruka, odnosno rame, a igra jebeni softball gdje bez ruku nemreš niš. Smiješno. Kasnije mi se povjerio da je ustvari prije tekme protiv Slovačke iščašio rame na onoj famoznoj vježbi Peper. Bio je u grupi sa ovim mlađim dečkima koji se bacaju na sve strane, pa je tu i tamo i Šćele moro sprljat dres, i onda je sjebo rame. Eto, sad bi se vratio na onaj diving keč od onog Slovaka. Šćele bi se samo rastavio na djelove koje bi istog trena razgrabili Cigani, ko da je riječ o starom frižideru marke Obodin! To da trenerima nije reko da je iščašio rame, te da je odigro cijelu tekmu protiv Slovaka, dok zdarvi dečki sjede na klupi, neću ni komentirat.

Buco pokazuje svoje grudi, a alkohol pije Rudi. Rudolfe, gorijet ćeš u paklu!

Krenuli smo prema busu, pa pravac Antwerpen. Međutim, ubrzo ponovo stajemo kako bi napunili zalihe poznate Belgijske pive Jupiter***! Kupili smo doslovno sve Jupitere u dućanu, pa su nam poklonili i majice s Jupiterovim logom. Bilo je nekih 80 piva, ako se dobro sjećam. Ja sam si uzeo još jednu putnu i to me malo uzelo. Jebi ga, gladan sam, a piva na prazan želudac nije baš najbolja. Slijedi večera, fala Bogu!

Fešta u autobusu i moja faca nakon par piva i što god je ovo na trećoj slici (pazi pijanog Sosu iza)

Nastavit će se , čim dođem k sebi

mali Soso

* Zakaj Borongaj? Pa čisto zato kaj je to Sosin najdraži kvart. Njegova životna ambicija je postati vlasnik limenke. Ne limenke pive, već zgrade na borongaju. Zato je i postao tajnik kluba, gdje ima pristup financijama, pa je kupio već drugi stan na Borongaju, auto, gume, alu felge… sad skuplja za treći stan. Još malo pa će imati kat i pol u jednoj limenci!

Borongaj

** Ljubiša Samardžić, za one koji ne znaju, je stari Yugo glumac koji je, između ostalog, glumio u svim partizanskim filmovima u bivšoj državi, i glumio je uvijek redom narodne heroje i velike dobročinitelje. No, ima još jedna velika istina koja se veže za tog dobrog glumca. Ni jedan partizanski film ne bi završio a da on ostane živ. Ja se sjećam jednog filma dok sam još bio mali Šćele. Glavnu ulogu tumači Ljubiša, i sad, film samo što nije gotov. Sve se riješilo, Ljubiša je uspješno došao na željezničku stanicu i još samo treba ući u vlak i spašen je. I to je kraj filma. Ljubiša ostaje živ! Napokon! Ali ne. Onak se sa rukama primio za onu konzolu koja pomaže da se ljudi popnu u vlak, i s jednom nogom je već bio unutra, ali onda se začuo pucanj onog poznatog pištolja iz svih NOB filmova,a zatim i krik. Ljubiša pada mrtav i ispada iz vlaka. Odjavna špica. Gotovo! Ne bi taj preživio, nema šanse.

Bitka na Neretvi

*** Piva Jupiter je ustvari jako dobra i hvaljena Belgijska piva Jupiler, ali Soso to ponovo vidi malo nakrivo.

Jupiter pivo, najbolje pivo!

Epizoda 5. - PENIS

2007-10-15T15:50:00.000+02:00

03.07.2007. utorak
Opet kiša! Pa ovo vrijeme nije normalno. Ovdje u Belgiji, ali sad bez pretjerivanja, vrijeme se mijenja tri puta u 10 minuta. To je fakat ne viđeno. Danas nas čekaju Niskozemci i Česi, i dvije lagane pobjede. Kako da ne. S obzirom na vremenske uvjete, možete misliti kako nam se igralo i s kojim smo entuzijazmom išli prema terenu.
Na teren stižemo uvjerljivo prvi. Nema nikog živog. Kiša lije, i nema baš nekih naznaka da će stati. I kaj sad? Idemo naći zaklon pod obližnjim šatorom i malo ubit oko, popit kavu, kaj ja znam, svašta po malo…I dok se većina dosađuje, Fritz, Nikica i ekipa naravno kartaju, a Kolja naravno spava. I sad nekom od ovih koji se dosađuju pada na pamet genijalna ideja. Ajmo igrati stolni nogomet. Ali po kojim pravilima? Nema brige, Sale je ovdje, a ako iko zna sva pravila za sve društvene, sportske i ostale igre na ovome svijetu, onda je to Sale. Dakle, Sale se istog trena, kad je čuo riječi ajmo, i stolni nogomet, ustao sa stolice i počeo držati predavanje.

Sale:"Ovako, igra se na dva mala gola. Golovi su definirani kažiprstom i malim prstom lijeve ruke u fazi obrane. Palac desne ruke je golman. Igra se sa tri lopte koje su u ovom slučaju 50 centi. Dok si u fazi napada, svaki puta kovanica koju laganim pokretom kažiprsta desne ruke ispucavaš prema naprijed mora proći između ostale dvije kovanice na stolu, i ta ispucana kovanica mora nakon ispucavanja biti najbliža kovanica suparničkom golu. Ukoliko kovanica koja je ispucana nije nakon ispucavanja najbliža suparničkom golu, to se zove zaleđe, ili opsajd, kako naš narod voli izvrnuti englesku frazu off side. Ukoliko napadač završi u opsajdu, napad se prekida i napadač prelazi u fazu obrane. Igra se ko prvi do tri, njemu djevojka. Jel tako? Tako je!"

Polka VS Rudi

I tako je počeo turnir. Ja na žalost više ne znam ko je odnio pobjedu, ali znam da je bilo zanimljivo i da nešto o tome ima već sada na Jubito-u pa ko voli nek izvoli. Rudolf se potrudio.
Nakon nogača, nekom je palo na pamet da se igra golf, jer su svi stolovi imali rupe u sredini, valjda za suncobrane, ne znam. Uglavnom, mislim da je to bila Koljina ideja, nakon kaj se probudio, naravno. Sad opet Sale ima neka posebna pravila, Sever se ulovio bilježnice i određuje parove po rupi, i tako dalje… Uglavnom, kreće obračun koji je fakat bio smješan. Još smo i složili neke blesave prepreke i tako umiremo od smijeha, pogotovo Sale, koji vrišti. To je malo razbudilo snene Nizozemce koji dolaze pogledati koji mi to kurac radimo. No da sad ne duljim, i to imate na Jubito-u, Tvrdi je bio izrazito loš, a ja opet ne znam ko je bio najbolji. Možete to napisat u komentarima. Znam samo da smo opet pokazali bolju vještinu u ta dva sporta nego kasnije na utakmici.
I dok smo se mi tako igrali ko mala djeca, kiša je stala.

Prva tekma – Niskozemska – Hrvatska 19 – 1.

Inače smo znali imati puno zanimljivije tekme protiv Niskozemaca. Oni bi bili veseli, napušeni, pospani i uglavnom, dobro bi se zajebavali za vrijeme utakmice. Umirali bi od smjeha kad bi neko fulo strike ili bi se smijali pičeru ako bi mu neko od nas udario. Ovaj put to nije bilo tako. Oni su pristupili utakmici nešto ozbiljnije nego inače i to se meni nije svidjelo. Mislim, zna se ko će na kraju pobijediti, i baš iz tog razloga iritira njihovo filozofiranje, proučavanje pičeva i odugovlačenje na palici. No unatoč tome, vijdeli smo preko nekoliko lijepih udaraca i lijepo odigranih akcija. No to je i nas inspiriralo, pa smo i mi odigrali nešto dobro. Prvo je Sale maznuo triple, pa je nakon toga Dominik maznuo singl, i eto boda na semaforu. Lijepo. Da smo još tako mogli spojiti par udaraca, možda bi bilo i zanimljivije. I sad dok mi tako gubimo nekih 13:1,

HR VS NL

Klobučar se okreće prema Mandiću i pita:

Nikola:"E Mandić, koji je rezultat?"
Mandić:"Pa kaj ne vidiš na semaforu?"
A na semaforu brojke tak velike da ih se bez problema vidi sa 200 metara.
Nikola"Ma vidim, al ne kužim te digitalne brojeve!"

Sjajno, budemo ti poslije to objasnili, pa ćeš skužit.

Kolja u box-u

No dobro, ima još nešto kaj se mora spomenuti. U OF su igrali Koc, Nikola, Mandić, Sever i Dominik. I svi su imali diving catch. Svi, osim Severa! Eto ti sad nosonja jedan. Tak ti je to, kad mene zajebavaš!
Također, Nosko je na jedan visoki fly štedio svoje profinjeno grlo, te je čuvao glas koji će mu trebati u nedjelju na misi (pjeva u crkvenom zboru) pa nije vikao moja zbog čega se sudario sa Nikolom (nisam baš siguran) pa mu je ispala loptica. He, he…

Druga tekma – Hrvatska – Češka 1 – 10.

Moram spomenuti da su Česi došli praktički sa juniorima. Nije im se dalo dolazit na ovo natjecanje sa seniorima jer su oni par tjedana ranije u Pragu igrali svjetsko prvenstvo, pa su ovdje poslali klince sa dva tri seniora. Golobradi Česi ništa ne kalkuliraju. Svaki strike mašu i loptice sijevaju na sve strane. Dinko fino baca, nema BB i obrana dobro funkcionira te stoga i imamo pristojan rezultat. Suci su slučajno ovaj put na njihovoj strani i svaki close play dosuđen je u njihovu korist, pa se mi stalno moramo bunit, zvati apele i zvati drugog suca. U principu smo iz tog razloga i u HR prvenstvu inzistirali na dva suca, kako bi uvijek mogli ovog drugog pitati za drugo mišljenje. E sad, dolazimo do meni najdražeg dijela. Drski su Česi nekoliko puta pokušali ukrasti prvo treću, a zatim i drugu bazu, no naravno, laserski preciznim projektilima bili su onemogućeni u tim pokušajima. Ovim putem bi se zahvalio Šćeletu, Polki i Fritzu na minimalnom naporu uloženom u lovljenje tih projektila kako bi bezobrazne Čehe posjeli na klupu. Posebno mi je drago što sam s Šćeletom imao priliku prezentirati dugo uvježbavanu akciju iz Giantsa, tzv. SLAM DUNK PUT OUT na drugoj bazi, gdje hvatač namjerno baca malo višlju loptu iznad druge baze kako bi se SS mogao vinuti visoko u zrak i u letu atraktivno odalamiti runera ispred druge baze, što je ustvari akcija za deprimiranje protivnika.
Kako smo napravili bod? Lako! Bod je napravio Koc – Kokot ili na češkom jeziku, penis. Naime, kuraci na slovačkom znači piletina, a Kokot na češkom znači kurac! Zanimljivo! No vratimo se mi sad našem bodu. Pimpek je udario na pičera i umjesto da to bude izi aut na prvoj, Piša je svojom nevjerojatnom brzinom došao prije, i to je sejf i raner na prvoj! Sa ranerom na bazi Česi su dekoncentrirani, pa slijedi krađa baze, divlji pič, greška kečera i to je bod. Zasluženi bod na ovaj ili onaj način, ali Čehe to još više peče kad im je pimpek osvojio bod. To je doslovno bilo, evo vam kurac!

Nakon utakmica pravac u bus i na večeru. Svi na pivu dve, i spavanac. Svi osim Nikice. A kaj je radio Nikica? Nikica je bio on lajn, na forumu Princa. A kako je većina ljudi koja se na tom forumu dopisuje bila u Belgiji, nitko mu nije odgovarao na postove, pa se Nikica odlučio dopisivati sam sa sobom pod različitim nadimcima i u ime drugih osoba. Pokušaj spletkarenja i podmetanja ljubavnih afera suigračima iz reprezentacije nije uspio. Bolje polovice su izgleda pametnije nego je to Nikica mislio, i brzo je razotkriven. Čudi me da je pored tolike glave bio toliko naivan.

Večera i piva!

Nastavit će se

mali Soso

Epizoda 4. - OTVARANJE.

2007-09-13T08:11:00.000+02:00

02.07.2007. ponedjeljak
Ha? Što? Ko? Kaj je bilo? Gdje? Edna? Ko je to? Sandra? Aaaa! Jebo te!... Teško buđenje uz poznate zvukove. Pink Panther is back! Ne opet! Ko će to izdurat tjedan dana? Kužiš ti ovo? Imamo slobodno do 12:00, tek je tada pokret i možemo teoretski spavat do kad god, ali ne. Šćele je reko da moramo na doručak. Jebi ga, papati se mora… Neću ni spominjat da je on, dok sam ja dolazio k sebi nakon tvrdog sna, već obavio kupaonu, brijanje, WC… Niš, idem se i ja malo podaprat pa na klopicu. Kolko se sjećam, za doručak imaju Švedski stol, tak da nebu bilo loše. Budem si uzeo malo hrenovkica, jajčeka, lubenicu i moram popiti kavicu…

Inače, ranije nisam spomenuo da u lobiju hotela postoje dva stola koja imaju besplatan priključak za internet, pa su Kolja i Rudi sa svojim noutbukovima stalno on lajn. To ustvari najviše koristi Nikica koji konstantno prati razvoj događaja na virtualnom baseball terenu. Mislim da je trenutno jedini Hrvat koji o statistici svih igrača u MLB-u zna više od Fritza. I dok tako Nikica ubija vrijeme na netu, Kolja je okupio novu ekipu partizana koju će povesti u oslobađanje Antwerpena. Naime, danas osim majice poznatog Kubanskog diktatora ima i pravu originalnu partizansku kapu! Šta taj sve neće izvuć, majko mila.

Nikica on lajn.

A sad malo o Šćeletu. To je momak koji se baseballom počeo baviti još u bivšoj državi. Tada je, kao jedan od najtalentiranijih pulena poznatog baseball entuzijaste Lucijana Čede Raosa igrao na poziciji treće baze i prometnuo se u veliku nadu HR baseballa. Nakon Čede, veliku ulogu u izgradnji lika i djela dotičnog gospodina odigrao je i Zdenko Ostović koji ga je naučio svim trikovima, podvalama i razno raznim smicalicama koje u ovom sportu uvijek dobro dođu. Osim toga, Zdenko je mladog Šćeleta po prvi puta u karijeri gurnuo u vatru kao pičera. Već je tada mali Sćele prezentirao veliku preciznost i talent, bio je to početak velike pičerske karijere. Bio je pouzdan, precizan i brz! Kakva je to ruka bila, eeee. I ko zna gdje bi danas bio Šćele da u njegov život nije ušao Sale. Uglavnom, da skratim, Sale je naravno bio sto puta bolji pičer i Šćele više nikad nije bacao ozbiljniju utakmicu. Nestala je i sigurnost i brzina, a talenta ko da nikad nije ni bilo. Bacao je samo utakmice protiv Purgera, Medvednice i sličnih družina… Nadimak "Topsi" (Topsi je lik iz crtića koji ima frizuru koju je Šćele njegovao u mladosti, ali je ujedno i prispodoba za Šćeletovu ruku – top) zamijenio je nadimkom "Mr. Ball" (Ball je loše bačena lopta pičera, što dovoljno govori o njegovoj daljnjoj karijeri). Ali to nije sve. Nije Šćele samo patio na profesionalnom planu. Patio je i njegov privatni život. Posto je nesiguran, počeo je hrkati, srkati juhu, a priča se i da je jednom zaspao u disku… No zašto ja sad sve ovo pišem? Vrlo jednostavno. Već drugi dan, kako smo u ovom hotelu Šćele je bacio BB. Zasro je kompletnu školjku! A nema jeben četke za WC. I kaj sad? Niš, valjda bu teta čistačica to sredila…

Nakon intervencije Šćeletove sestre (desna osoba na slici), napokon imamo i Topsija, glavom i bradom.

Nakon kaj su se Partizani vratili iz grada krećemo prema busu i pravac teren. Tamo nas čeka ručak, pa onda otvaranje i tekma protiv domaćina. Inače, u turnir krećemo sa jednom pobjedom (bez borbe) jer se Veliko Britanci nisu pojavili. Uglavnom, otvaranje otvaramo mi. Službeni spiker nas je prozvao prve, vjerojatno zato kaj smo uvijek zadnji na svim natjecanjima… I mi lagano krećemo za Belgijskim dečkićem koji nosi natpis Croatia, ali on od jednom počinje trčkarati, pa to činimo i mi,no… Iskusno uho našeg dragog Polke uočava da za vrijeme dok je domaćin zamislio da mi trčkaramo, svira naša himna, a kakvi bi mi to reprezentativci i Hrvati bili da ne poštujemo svoju himnu. I čim je Polka čuo prve taktove Lijepe naše, naredio je stav mirno i kapu na srce, i mi svi ko jedan, bez previše pitanja. No dečko bi i dalje trčkarao, i sad on zbunjeno gleda kaj smo se mi ukopali, vjerojatno niti ne zna da je to naša himna, a ne zna ni da se za vrijeme bilo čije himne ne hoda, priča ili ne daj Bože trči.

Nakon odslušane himne, sa Polkom na čelu, svi ko jedan...

I sad, opet, da malo skratim, nakon što su sve reprezentacije stale i odslušale svoju himnu i nakon sve jebene govorancije koju su domaćini pripremili naravno da je naša tekma sa Belgijancima kasnila nekih 20-tak minuta. Kasnije se pokazalo da je to bilo kobno. Naime, gubimo glatkih 22-0. E sad, da ne bi bilo da smo spušili samo zbog toga kaj su sve repke umjesto trčkaranja na svoju himnu stale i odale počast svojoj domovini, moram spomenuti i još par detalja. Kolja je iz nekog nepoznatog razloga odlučio da na svaku bačenu lopticu mora na prvoj bazi napraviti špagat (ili ti špagu po naški), a kad špagat radiš sa 20-tak kila viška onda špagat obično završi sa ležanjem na leđima, pa je vrsni Slovački sudac Martin, koji je sudio ovu tekmu, već u 2. inningu nanizao par grešaka jer mu se činilo da je Kolja svaki put odvojio od baze kad bi se prevrnuo na leđa. Nanizali smo ukupno 10 erora, mislim da je bio i neki homić (to mi tak zovemo onaj udarac preko ograde, sad dal je neko tamo peder, to ne znam, možda saznamo kasnije u nekoj od slijedećih epizoda) i kad se to sve zbroji sa našim ne udaranjem, nije ni čudno kaj je tak završilo. Izdvojio bi još spektakularnu akciju Tvrdog i Šćeleta.

Tvrdi - Hard, kakav sportski duh!

Fritz u prvom planu i Hard u drugom.

Naime, zbilo se ovo. Puna prva baza, Sale baca pič i pljus. Lagani graunder prolazi njemu pored nogu, Šćele kreće na lopticu, ali je Tvrdi bliže, pa Šćele staje na drugu bazu i čeka da Tvrdi ulovi lopticu i baci mu, kako bi probali izvesti dvostruku igru, no… Tvrdom loptica prolazi kroz noge brzinom, ajde, ovaj put ću reć brzinom legende HR baseballa – Dempsija* (ha, ha, ha, skoro sam se navuko da opet napišem jedno ime) i lagano se dokotrlja Šćeletu na drugu bazu. Stiže u zadnji čas, Šćele ju lovi i raner je aut. Kako elegantan plej i kakva lucidnost druge baze. Dovoljno je samo reći Hard!

Također, bio bi grijeh ne spomenuti da je King – Kong okarakterizirao Nikicinu novu palicu kao odličnu palicu, a nije tako lopticu s njom. Dugo sam se dvoumio dal da uopće spomenem i da je Sever imao dobar bant. Zakaj to pišem? Pa čisto zato kaj mi je danas izuzetno išo na živce. Mi se lijepo vozimo s busom i gledamo interesantne Belgijske kućice, pa onda jedna ima krov od slame ili bar tak izgleda, pa onda neki smiješan bicikl, pa dobra picica, pa ovo, pa ono i tak dođemo do jednog auto salona gdje sam ja vidio neke čudne aute. I sad pitam ja, onak bez veze, koji su to auti, i naravno Sale odmah odgovara da su to sve redom jedan do drugoga auti poznate Švedske marke Volvo. Na to ću ja još jednim pitanjem, jesu to novi modeli? I sad Sever, ničim izazvan kaže, daaaaaaaaa to su specijalni Volvići za Beverensko tržište! Mislim si ja, pas ti mater, al dobro, nema veze…
Vozimo se mi dalje, kad neko priča u zadnjem dijelu busa da je bio na moru i da se zakačio s nekim frendom, i ovaj njemu veli, mama ti se kupa gola. I sad ja na to nevino pitam, a ko je reko da ti se mama kupa gola? A Sever će, jooooj, kaj te briga ko je reko mama ti se kupa gola!? Kaj ga poznaš?
Vozimo se dalje, kad opet neka zgodna kućica sa nekom zgodnom picicom i autićem i ja vadim fotić, stavljam ga na mod za slikanje kroz staklo i lupam sliku po sliku, a na to će Sever, jooooj kaj sad fotkaš kroz staklo sa flešom, niš ti se nebu vidjelo!
Pa jebo ti sve, da ti jebo! To je prelilo čašu! Koji me kurac zajebavaš? Ja radim u firmi koja prodaje fotiće, i ako iko zna sve performanse, mogućnosti i postavke pojedinog aparata, onda sam to ja! I sad ti mene učiš kaj mogu i kak mogu sa svojim fotićem? Ma nemoj! Eeee, napuši se znaš već čega!
I još samo da napomenem da je jedini on danas zaboravio gornji dio dresa, i već se ponado da neće morat igrat, al sam ja na brzinu sredio da mu Rudi posudi svoj, pa je ipak peder moro igrat! I DA, IMO JE DOBAR JEBENI BANT! NEK IDE U K….

Dva Bob Rocka, jebote, isti su!

U hotelu nas je dočekala dobra večera i skupe pive i nije baš bilo neke akcije. Brzo smo se razišli na spavanje. Valjda će sutra biti zanimljivije.

Nastavit će se

mali Soso

*Nažalost, mnogi ne znaju ko je Dempsi. Dempsi je stvarno legenda baseballa, a ujedno i dečko koji je imao sličan razvoj karijere ko i naš Šćele. To da je Dempsi bio spor, to je, nadam se, svima jasno. Ali kolko je bio spor mogu posvjedočiti samo oni koji su imali tu sreću da zaigraju s njim, a Šćele, Sale, Buco i još neki igrali su s njim dugo. Legenda kaže da je na juniorskom prvenstvu u baseballu godine '93. sa tadašnjim baseball klubom Princ Dugave bila i TV ekipa tada izuzetno popularne televizije Dugave (DLT**), a majstor kamere za kojeg više ne znam kako se zove ulovio je jedan interesantan kadar. Kamera je bila smještena negdje u liniji kućna – treća, sa malim odmakom prema prvoj bazi, toliko da u kadru bude cijela udaljenost između kućne i treće, a samo prvih 3 metra udaljenosti između kućne i prve. Dempsi je na udaranju, a naš dragi predsjednik je raner na trećoj. Igra se protiv tada vrlo jakih Varaždinaca. Strelec (pičer Varaždina) baca pič, Šćele je na 2-3 metra od treće, Dempsi udara lopticu i to je singl i RBI za Dugave, no… Fora je to kaj je Šćele već istrčao bod, slavi sa suigračima, grli se i ljubi, a Dempsi je još uvijek u kadru, trči prema prvoj. Dobro, nije Šćele spor, ali brate mili… Kadar prema prvoj je širine 3 metra! E to je bilo sporo! Ta legenda se u Dugavama još uvijek prenosi s koljena na koljeno…

**DLT je televizija s koje je potekao Robert Knjaz,a ujedno je i postaja na kojoj je snimljen i emitiran prvi spot danas izuzetno popularne punk-rock atrakcije HLADNO PIVO!

Epizoda 3 - BICIKLIST

2007-09-10T12:55:00.001+02:00

01.07.2007. nedjelja
Joj kak sam se naspavo! Raširio sam se preko 4 sica pokrio dekicom i…. Baš je bilo dobro. Jebo te, gledam ove panjeve oko sebe i mislim si, sva sreća kaj sam tak mali. Ja se zavučem di god treba. A oni! Kolja si je ponio vreću za spavanje, raširio je na podu i lego se fino svom dužinom na pod autobusa. Osim kaj je pod bio malo tvrđi smetalo ga je još i to kaj je širina za ležanje na podu jedno 3.5 cm šira od njega, pa baš nije bilo manevarskog prostora. Sale je spavo sjedečki a Šćele se non stop vrtio. Taj nemre bit miran ni sekunde. Rebro si je fino napuho onaj jastučić koji pridržava glavu kad čovjek pokušava spavati sjedečki, samo ne znam zakaj. Naime, on (slično kao i Kolja) čim spusti bradu malo prema prsima, u predjelu brade i vrata prirodno formira nešto kao jastuk. I jedan i drugi imaju samo malo viška bjelančevina u predjelu glave, ali taman kolko je potrebno da tijelo prepozna potrebu za formiranjem tog jastučića, i obojica su u stanju spavati sjedečki ko bebe. I baš zato mi nije jasno zašto je Kolja uopće ležao, kad sjedečki spava samo tako. Pa jebote, kolko je energije trebalo potrošiti za sve to? Prvo izvadi vriću iz borše, pa malo odmor. Onda je raspakira, pa odmor. Onda slijedi rasprostiranje, pa odmor. Nakon toga pitanje, dal da legnem il ne? Da…. Il ipak ne….. Odmor…. Hmmmmm….. Da. Onda se digne, prekorači mene koji već spavam, pa se lagano spusti na vriću, uglavi se, pa odmor. I onda kad se dovoljno odmorio da nije pre umoran, može lagano na spavanje. A mogo je samo lagano spustiti bradu prema prsima, i zemljo snova, hir aj kam!
Taman su se svi počeli budit, pa tako i Sale. Otvorio je oči i samo bez riječi krenuo prema sendvičima. Čim je izvadio prvi, miris se raširio po busu. Buco je još spavo, ali brk je zaigrao i kao da se čulo hmmmm sengula hmmmm mljac. Mozak je ipak, iako u stanju duboke kome, registrirao hranu.
Nešto docnije, prilikom dosadne vožnje bespućima Njemačke* zbiljnosti, dolazimo u dio te hladne države gdje se valjda proizvode sva ta čudesa koja Nijemci imaju, jer na svakom koraku može se vidjeti nekakva elektrana, pogon, tvornica… E sad zašto je Balena to toliko fasciniralo, ne znam, ali još je bolje to kaj je Sale imo odgovore na sva pitanja.
Balen:"A kakvi su ono dimnjaci?"
Sale:"To nisu dimnjaci, to su hladnjaci, idiote!"
Balen:"A kakva je ono elektrana?"
Sale:"Termo, kretenu!"
Sad, zašto Saleta tolko živcira što Balen ne poznaje materiju, ne znam.
Balen:"A jel ono nuklearna?"
Sale:"Nije!"
Balen:"A jel ima koja tu da je nulkearna?"
Sale:"Nema!"
Balen:"A šta je ono?"
Sale:"Cijevi, Balene, cijevi. Fi 300. One služe za dovod i odvod, a ponekad i za provod. Kad sam ja radio u Njemačkoj, onda smo mi kuckali čekićima a ja sam i puno švaso. I onda ti ja sam, sa još dva Bosanca sastavim jedan onakav i onda…."
Šćele:"Sale, a kakva je ono hrpa zemlje?"
Sale:"Najobičnija hrpa! Koji me kurac zajebavaš?"
Do sad je kružila priča da je Sale u stvari Homer Simpson, odnosno da je onaj Matt Groening ljetujući u Rijeci zamjetio jednog mladića kako bez poteškoća čekića na brodogradilištu Viktor Lenac čekićem teškim 50-tak kila, lomi pajsere bez imalo muke i priča beskrajne priče o nekakvim elektranama u Njemačkoj. Primjetio je i da su mu glavna preokupacija pečeni pilići i hamburgeri, te da pivu pije ko neki vodu (i sad ona Saletova, da je voda dobra i žabe bi….) i kog to ne bi inspiriralo? Nakon ovog priča dobiva i drugu dimenziju, jer kako objašnjavate Saletovo poznavanje elektrana? Pa ko radi u nuklearnoj elektrani? Homer, naravno! Sad svi čekaju Saletove potomke. Da vidimo oće li im i klinci biti isti. Valentina (Marge) je već tu, frizura je slična… Previše toga se podudara….

Sale i Valentina

Približavamo se izlasku iz Šćeletove domovine i pred nama je putokaz za Achen, a nakon toga pratimo Antwerpen. Do sad smo išli bez problema, vozači nisu fulali ništa, no za sve postoji prvi put. U jednom trenutku samo primjećujemo kako autocestu ostavljamo iza sebe, a tako i smjer Antwerpen, i silazimo u Achen. I u tom trenutku jedan od naša dva zagorska prijatelja koji nas voze samo upozorava da pripremimo foto aparate, jer je pred nama rotor i jedna krasna fontana iz 17. stoljeća. Mi smo došli na rotor, okrenuli se oko fontane za 360° i krenuli natrag prema autoputu. Naravno da fontana nije iz 17. stoljeća, dečki su fulali skretanje ali su to izveli legendarno. Definitivno najjači vozači s kojima smo do sad negdje išli.
Napokon smo ušli u Belgiju, i već se približavamo Antwerpenu. Sve ide ko po loju, jedino mi nije jasno zakaj mene nisu zvali da im pomognem oko traženja hotela kad sam jedini ja prije bio u tom hotelu i mislim da znam točno, ali baš u zadnje slovo kak se taj hotel zove. Nema veze, nek oni traže, ja ću samo promatrat iz prikrajka.
I tako čučim ja, čučim, kad ono, eno ga!
Soso:"Eno ga! Eno hotela, mater mu jebem u pičku, da mu jebem! Vidim ga!"
Buco:"Dobro kaj se ti sad dereš? Pa nije baš da smo ga tražili, našli smo ga iz prve! Kaj si nabrijan?"
Soso:"Ma ne, ko, ja? Jok. Ma samo sam mislio da …."
Buco:"Kaj si mislio da se sakrio?"
No dobro, našli smo hotel bez beda. I sad slijedi najdosadniji dio, upis u hotel ili kako Kolja voli reć ček in. No i to za divno čudo prolazi bez beda, ja i Šćele dobivamo ključeve među prvima i krećemo u sobu.

Ček in

Nisam do sad spomenuo kolko je taj imo stvari. Pa te prtljage se ne bi posramio ni vojnik Hrvatske vojske koji ide na tabor ali u Afganistan i to u mirovnu misiju od jedno 4 godine. I uglavnom, dok on tako cuklja (nosi) te svoje torbetine i provlači se po hotelskim hodnicima, prilikom jednog manevra je izgleda zakačio nekakvu sliku na zidu. To je vrlo vjerojatno rad nekog Belgijskog majstora naive, vidi se da je remek djelo. No ta slika je pala i rastavila se na djelove. Ram se raspo, slika se zgužvala… Šćele se svo vrijeme pravio da ne zna o čem se radi i samo je zbriso. Poslije sam čuo da se po hotelu priča kak je neki mali žuti strgo sliku i svi su upirali prstom u mene, a ja ni kriv ni dužan.
Sobe su mrak, bračni krevet, trosjed, mini bar koji se ne može otvorit, telka sa tisuću programa... Super kupaona, posebno WC (ko da su znali kolko Šćele voli srat)… U jebo te! Nema četke za WC. I kaj sad? A Šćeletu se već sere. Vidim, vrag je odnio šalu i odmah pada dogovor. Sere se po pravilima! Mora se pogodit vodica i to zovemo strajk. Ukoliko govanca (ili tragovi) ostanu na stijenci wc školjke (naravno iz nutra) to su bolovi. Naravno, s vanjske strane stijenke bili bi wild pitchevi, ali to valjda nećemo bacati. E sad, kaj sa bolovima? Nema četke, niš, poslije se piša po tome i pokušava se školjka očistiti. Snađi se kako znaš i umiješ… Šćele je prvo sranje obavio vrhunski. Strajk aut! Bravo.
Još bi spomenuo da je Tvrtko demostrirao zavidno znanje u stolnom i pravom Tenisu (u pingaču je naguzi sve po redu, pa čak i Fritza),iako ni ostali nisu baš bili za bacit. Odmah se nameće zaključak da bi se bolje nosili sa ostalim repkama u bilo kojem drugom sportu osim softballa. Jebi ga…

Mjesto zločina gdje nas je Tvrdi (Hard) sve redom naguzio!

Reklama za Stelu i dečki na pingaču!

Inače, samo da kažem da smo u 17:30 odradili futing, kao, da se malo rastrčimo i razgibamo poslije dugog puta, a posljedica je bila takva da je taj futing bio jači od bilo kojeg treninga koji smo odradili na pripremama, pa smo svi pocrkali….
Spremamo se do grada. Kolja i Mandić prikupljaju informacije od komada (mislim da se zove Kim) na recepciji.
Kolja:"Haj, ken ju tel mi hau to get to d siti?"
Mandić:"Haj, maj nejm iz Damir end aj vil bi hir for seven dejs! End vac jor nejm?"
Kim:"Kim. Ok, ju go at frst intersekšn…."
Uglavnom, dobili su detaljne upute kako doći do stanice za bus. I sad svi koji su zainteresirani, a to su skoro svi, kreću prema stanici. Na čelu kolone je Kolja, sa majicom Fidel Castro i još nekim drangulijama sa Kube, tako da malo ličimo na partizane. Stižemo do stanice, i čekamo. Bus dolazi za nekih 10-tak minuta… I mi čekamo, i čekamo… Prošlo je već 25 a busa nema… Malo - malo prođe neki auto pa potrubi, ali mi i dalje čekamo… U jednom trenutku pada dogovor da Mandić proba zaustaviti nekog biciklistu koji tuda stalno prolaze te da ga pitamo jel tu uopće staje bus. Već vidimo na obzoru Mandićevu žrtvu. On se lagano stao u pozu Isusa na križu i kaže:
Mandić:"Eksskjuzmi!"
Frajer ne koči.
Mandić:"Eksskjuzmi!"
Frajer i dalje ne koči, ali je već na nekih 5 m od Mandića.
Mandić:"Eksskjuzmi! Stani! Ej!"
E sad… Dogodilo se nešto ne očekivano. Frajer je počeo kočiti, ali , čini se, više prednjom nego stražnjom kočnicom, i lagano je poletio. Ali fakat lagano. Bicikl se digo na prednji kotač, onda je stao u nekoj nultoj točci, i u tom trenutku nedužni Belgijanac pušta volan i počinje plivanje po zraku. Lagani zamah desnom pa lijevom rukom (nešto kao plivanje slobodnim stilom) i spič! Pao je na glavu, ali ono po propisu. Mislim da uopće ne moram opisivati reakciju 20 kretena na ovakav rasplet događaja. Prvo sekundu muk i nevjerica, a onda… Raspad sustava (sistema, čisto ako će i Miš ovo čitati). Mandić je nestao u stilu onog lava Krezumice (za mlađe čitatelje, to je onaj lav iz crtića koji uvijek kida na lijevo**, tako mu mlijeka u prahu) a ni drugi baš nisu ostali na mjestu.

Tako mi mlijeka u prahu, kidam na lijevo!

Polašek se samo udaljio korak dva, čučnuo i rasplako se od smijeha. Uglavnom, nikad u životu nisam vidio da se toliko ljudi smije jednom čovjeku, ali se kao skrivaju. To je zanimljivo. Niko mu se nije smijo u facu. Svi su se nekamo okrenuli, pobjegli, skrivaju se iza ruke (kao frajer nebu skužio da mu se smijem), ali svi, i to baš svi umiru od smijeha, osim… Osim, naravno, mene, Rudolfa i Kolje. Rudolf se nikad ne smije tuđoj nevolji, Kolja je situaciju iskoristio da sa nekim malo popriča na engleski, a ja, ja sam samo vidio da se Belgijancu raspalo svjetlo, pa sam mu to krenuo slagati. I dok ja pokušavam složiti svjetlo, Kolja pita frajera (da sad ne pišem na engleskom):
Kolja:"Jesi dobro? Kako si pa? Oli ga nisi vidia?" (dakle, pričali su na engleski, ali s onim Koljinim naglaskom!)
Belgijanac:"Ma jesam vidio sam ga."
Kolja:"I? Zašto nisi kočija na vrime?"
Belgijanac:"Ma, htio sam vas impresionirat."
Kolja:"A kako? Oli si lud? Šta si tia? Impresivno razbit ludaru?"
Bogme nas je impresionirao. Fala Bogu da ovi drugi kaj tu umiru još uvijek, nisu čuli ovo, jer mislim da niko ne bi preživio. Ovaj tip je lud. Na kraju, ipak smo saznali da ovdje ne staje bus već godinama i da nam vjerojatno zato stalno neko trubi. Ja mu nisam uspio složiti svjetlo, i pokušo sam mu ga staviti u džep, ali je on reko da ga mora imati zbog murije pa si ga je sam složio. Uglavnom, onda smo se pozdravili s njim i zahvalili mu se kaj nam je ovo sve omogućio, a on je sjeo na svoj bicikl, i onako frajerski nagazio na pedale da zbriše što prije, no nije baš najbolje stao na pedalu pa je opet skoro pao s bicikla. Pre strašno. Previše za prvi dan. Nakon toga pokušavamo pješice stići do nekog birca koji radi ali bezuspješno. Na putu smo još vidjeli najsporiju hitnu pomoć na svijetu koja je u isto vrijeme i jedna od najglasnijih. Tog kod nas nema. Ako neko vozi pod sirenom, onda leti 200 km/h, a ova nije išla ni 30 km/h. Stvarno čudno.
Napokon krećemo nazad u hotel na pivu koja košta samo 5 eura. Prava sitnica. Još uvijek se svi smijulje zbog bicikliste i malo zajebavaju Mandića. Mandić je za sad ključna figura ove ekspedicije. King kong! Ha, ha….

Zanimalo nas je kaj znači ovaj znak. Ako neko zna, nek nas prosvijetli...

Nastavit će se

mali Soso

* Inače, Njemačka, osim što je poznata po dva svjetska rata, pivu, dobrim autima i baušteli… poznata je i kao Šćeletova domovina, praktički, rodna gruda.

** Zanimljivo kako je baš uvijek kidao na lijevo! Komunizam, doba jednoumlja. Točno je 19:15 i počinje crtani. I na koju stranu kida lav? Na lijevu! Zanimljivo. Jel tak, Brunkane?

Epizoda 2 - ČIČA GLIŠA, DNEVNIK VELIKOG ŠĆELETA, SEVENT INING STREČ.

2007-09-05T08:29:00.000+02:00

30.06.2007. subota – ČIČA GLIŠA
Budim se lagano oko pol 11. Ma ima vremena. Krećemo tek u 20 h. Kaj je ono reko Buco, treba bit na Velesajmu oko 19:30 – 19:45? Nema beda. Idem ja nekaj bacit u usta, pa ću malo delat po stanu, pa laganica…. Oko 14 h Edna i ja idemo na ručak kod Đure u Dubravu (Ko je Đuro? Pa moja mama, naravno!). Na ručku smo do nekih 15:10 i tad me Edna prvi put pita dal sam se spakiro. Edna, ljubavi, ima vremena, pa di je 19:25 (vrijeme kad moramo krenut)? Oko 15:30 smo doma, i ja se taman želim početi pakirati kad zove Ednin stari da dođem kod njega na pivu. On inače živi četri kata iznad nas pa mi nije daleko, i reko stignem ja bez beda na pivu - dve kod punca. Pa nemreš punca odbit, a i piva je piva, jebi ga. Znate ono, kak Sale veli: "Da je voda dobra i žabe bi bile ko slonovi!". Jedino mi nije jasno, zakaj slonovi? Kaj oni piju pivu pa su tak veliki? Ne kužim.

Pivo

Ali ne brinem se, siguran sam da će mi Sale sve to objasnit u busu uz hektolitre Heinekena, Becksa i ostale uvozne pive koja para Saletovo nepce, jer Sale je posto fina guzica. Ne pije više Saša Žuju i Karlovačko, neeeeeeeee. Daj mi jedan Becks. Nema? Heineken? 0,2? Može! Kolko, 15 kuna? Nije bed! Od kad Sale osvaja urbane satelite grada Zagreba (čitaj između redaka budalo, to je Zaprešić), jako je fin i pristojan. Dok god je u istoj državi ko i dotična djevojka. Ali kakav je naš Saša kad se nađe izvan granica lijepe naše, o tome ćemo nešto docnije… Vratimo se mi mojoj pivi sa puncem.
Popio ja jednu, stiže i druga, znate kak je to, no u taj čas me Edna pita:"Soso, kaj mi ne moramo krenut, jebo te led!? Pa ti se nisi ni spakiro!"
Soso:"Joj, kaj se sad ti pjeniš, pa kolko je sati?"
Edna:" 19:10!"
Soso:"Uuuuu jebo te! Nema vremena za Čiča Glišu!"

Sad mali prekid radnje za sve koji ne znaju ko je Čiča Gliša i za što služi. Naš glavni lik Soso ima najjači način pakiranja na svijetu. Nacrta malog Čiča Glišu i onda ga lagano oblači. Od čarapica, cipelica, gaćica pa sve do košulje, jakne… Kad ide na turnir, onda Soso ima i drugog, sportskog Čiča Glišu, kojeg oblači u dres i svu sportsku opremu, pa krene od štucni, kopački pa tako sve do rukavice, pod rukavica i kape. I tu je nasto zajeb. Nije bilo vremena za Čiča Glišu! Jednostavno nije bilo vremena!

Ovako je Čiča trebao izgledati, s kapom, no....

I sad ja grabim po dve, tri, pa čak i pet stepenica i jurim s petog na prvi kat, žicam Ednu da mi spakira apoteku i sve za higijenu, a ja ću odradit ostalo. I gle čuda u 19:25 sam spreman i to bez mog malog prijatelja Gliše! Krećemo bez beda! I stižemo na vrijeme! Ili možda ipak ne.
Dok ja razvlačim svoju crnu pilu, upikavam se u lijevi zavoj na križanju Vukovarske i Držićeve i krećem prema jugu, mozak lagano skenira šta se sve dogodilo u zadnjih pola sata. Piva, jurnjava niz stepenice, Edna pakira ljekove, četkicu za zube, ja sam pastu već spakiro, uzimam čarape, štucne, kopačke, 4 majce i gaće. Treba mi još rukavica i kapa… Kapa! Kapa! U pičku materinu! Di je kapa!? Ostala je doma, mater joj jebem, na krevetu, jebo joj pas mater u pičku, da joj jebo…., mater…., joj jebo…., pas! I kaj sad? Niš. Gore na petlju, pa dole sa petlje pa pravac Borongaj po kapicu.

Nastavit će se…
mali Soso

30.06.2007. subota - DNEVNIK VELIKOG ŠĆELETA
Upravo je 19:45 i stigli su i Mandić i Polka. Baš smo komentirali kak su svi tu. I pijani Sale koji se još kontrolira zbog cure i Koc sa svojom frizurom, Dinko, Tvrtko i Buco u svadbas izdanju (došli drito sa vjenčanja D. Fertalića), Rudolf sa tisuću papira i laptopom, Kolja sa ženom, laptopom i Kubom, Fritz sa svim s čim Fritz inače ide (naravno i sa Ksenijom), Balen sa gumom, Sever sa nosom, Micek sa gipsom, Nikola… i da ne nabrajam dalje… svi su tu i sve je jasno. Jedino je nejasno kaj to Mandić izvodi i u šta se to Nikica obuko. Naime, Nikica se iz nekog nepoznatog razloga obuko u kratke hlače, japanke, mislim da je imo majcu dugih rukava i jebeni crveni prsluk ko za polarnu zimu. A vani je laganih +300. Zanimljivo.

Nema japanke ni majcu dugih rukava, ni kratke hlače,
ima jedino prsluk. A jel ono ruka na guzi? Bajsa?

Mandić se, s druge strane, sparko u Trnskom, preko ceste, valjda da mu neko ne mazne Yugaru, ali je naravno pola stvari ostavio u autu, pa je moro jedno tri puta trčati u susjedni kvart po to što je već zaboravio. I dok tako Mandić trči ko sumanut, Buco komentira kako ipak nećemo čekati Mandića (kojeg inače uvijek moramo čekati) jer netko drugi fali. Netko nije došo! Moj cimer, mali Soso! Pa jebem te žutog, di si zapeo? Ne bi bila tolka panika kaj Soso kasni da nije ovdje i predsjednik HSS-a i inače velik Sosin prijatelj Pero Čizmić koji je došao (također sa svadbe i to u pratnji svoje supruge i dviju kćeri) održati govor potpore i tako nas otpratiti u tu neizvjesnu avanturu zvanu prvenstvo Europe u softballu za muškarce. Pero, naravno, nije ni pomišljao započeti svoj govor dok nisu svi prisutni pa je trebalo nazvati Sosu da se vidi kaj je s njim, zakaj kasni i kad će doć.

Svi čekamo malog Sosu

I sad Rebrović zove malog Sosu da ga to isto pita, dobiva neki šturi odgovor i prekida razgovor. Naime, Soso mu je rekao da je zaboravio kapu i da se vraća po nju, ali kad je čuo da ga ovdje čeka cijela svita na čelu sa Perom (velikim prijateljem) malo je promijenio priču, pa je reko da ga je zaustavila policija. E moj Soso.
Soso stiže u 20:15 i svi utrčavamo u bus.
Buco:"Jesmo svi!?"
Dominik:"Jok, fali Mandić, nekaj je zaboravio u autu pa je skočio po to."
Buco:"Idiot!"
Ipak ćemo čekati Mandića….

Neće se nastaviti…
veliki Šćele

30.06.2007. subota – SEVENT INING STREČ
Dobro je, nisam puno kasnio a nisam ni zadnji. Opet smo morali čekati Mandića. Nemam pojma zakaj. Navodno je došo na vrijeme, ali ga u datom trenutku kad smo morali krenuti, nije bilo… Čudan lik. Ne znam zašto, ali imam osjećaj za filing da to nije zadnje čudno što će Mandić prezentirati na ovom putovanju…. No, napokon krećemo. Pero je završio svoj govor za podizanje morala, svi smo na svojim mjestima, zadnje prebrojavanje, i pali se zeleno svjetlo. Krećemo. I dok se još na parkingu bus vrti svi mašemo okupljenoj svjetini, dečki mašu svojim curama, muževi ženama, čuje se smijeh, Sale već žica da se stane na pišanje, Micek da se kupe pive, jebo te , pa još smo na parkingu na Velesajmu! I onda, kako to obično biva, iz ko zna kojeg razloga u jednom je trenutku nastala totalna tišina (inače, još uvijek smo na parkingu i mašemo curama, ženama i navijačima). I baš u tom trenutku totalne tišine neko je poslo pusu! Jebo te, kakva je to pusa bila. Onaj najjači cmok koji neko može poslati. Nevjerojatno!
Buco:"Ko je to poslo pusu!?"
Tajac.
Buco:"Kolja jesi ti?"
Kolja:"Nisan. Koju pusu? Ne znan o čemu pričaš. He, he…"
Buco:"Joj, Kolja, daj ne seri, poslo si pusu! Ha, ha, ha…"
Kolja:"A jesan, pa što? Oli ti nikad nisi posla faking pusu? Pa što, što je bila glasna?"
E sad, zašto je to bilo tako smiješno, ne znam. Možda zato kaj Kolja ima 33 grbe a takve glasne puse se još toleriraju samo u dobi do 7 godina? Možda. U glavnom, bilo je jako smiješno. Šćele se tome smijo još i iduće jutro. Glasna pusa! Zakon!

Evo kom je Kolja poslo glasnu pusu. Znam, nije ni tak blesav.

No, nakon kaj smo se fakat maknuli od Velesajma, počelo je navijanje da se stane pišat i da se stane po pive. Na sreću, isto se dogodilo tek na Slovenskoj granici, tako da smo barem Hrvatski dio prošli bez stajanja. Inače, Saletu se tolko pišalo da je već bilo ideja da se popiša u bocu, no to se na sreću nije ostvarilo.

Zabava u busu

Nakon Slovenske granice počela je polako padati noć. Mandić se sjetio da bi mogli gledati bejzbol tekmu staru nekih 4 do 5 godina, ali to nije dovoljno puta naglasio pijanom Saletu. I tako počnemo mi to gledati, a Sale koji se lagano sprema na spavanje i pije svoju zadnju pivu tog dana (pretpostavljam negdje dvanaestu sve ukupno) počinje se strašno živcirati. Da koji kurac gledamo tekmu staru sto godina. Da jel mi vidimo kakvu frizuru ima treća baza? Da jesmo mi svi normalni? Pa on se ošišo prije 6 gdina, što znači da je ova tekma stara barem 7… Da nam pas mater… No, s obzirom na količinu alkohola koju je Sale pohranio u svoju utrobu, nije bilo čudno što ga je napokon shrvao umor. I Sale je zaspo. Kakav mir. Kakva tišina! Fala bogu. Igra se 5. ining i svi lagano tonu u san. Svi osim Mandića….
Nešto iza ponoći (ne znam kolko je točno sati bilo, reko bi oko dva pol tri, jebi ga, zaspo sam…) čuje se iz sveg glasa… Ic tajm for sevent ining streč!
Mandić:" Frst vi vil sing Gad bles Amerika. Gad bles Amerika, lend dat aj lov, stend bisajd hr and gajd hr…. maj hom svit hooooommmm. And nau vi vil sing Tejk mi aut to d bol gejm, tejk mi aout tu d kraud, baj mi sam pinats and kreker džek…"
I to sve onak po propisu, usto se, kapa preko srca, pogled u daljinu, ponosan…
Šćele:" Dobro Mandić, koju pičku materinu piješ kad ti škodi!? Koji ti je kurac? Kaj nas nemreš pustit na miru da spavamo? Pa ti nisi normalan!"
Mandić:" Ali ja ne pijem, a ni ne psujem. A ti psuješ i to ružno!"
Šćele:"Mandiću, Buco je za tebe reko da si idiot, ma ti si slabiji idiot, nisi sposoban da budeš idiot u cijelosti ili jači idiot… Pa kak možeš biti tak blesav a da ne piješ?"

Šćele objašnjava Nikoli kakav je Mandić idiot

E sad, sve 5, Mandić je fakat, ono, moglo bi se reć zanimljiv tip, ali slabiji idiot… Pa jebemu sve, Šćele, kakav je to izraz? Ili, vat a fak, kak bi Kolja reko. Od kud si sad to iščupo? Nisu ni tebi baš sve daske na broju…. Vrijeme je da svi napokon legnemo spavat. Vrijeme je da se Mandić prestane veselit svakom home ranu koji je udaren i svakom osvojenom bodu.. Tekmu je gledo već jedno sto puta, pa više i nije tako neizvjestan kraj. Imam osjećaj da već unaprijed zna ko će pobijediti… Nadam se samo da će ostatak puta biti lakše probavljiv. Dnevniče, laku noć.

Nastavit će se…
mali Soso

Epizoda 1 - NA PRIPREMAMA.

2007-09-04T12:17:00.000+02:00

29.06.2007. petak
Gotove su pripreme! Spremni smo i krećemo pokoriti Europu. Polazak je planiran za sutra u 20:00 h, jer ipak nas čeka dugi put. No prije samih događnja na putu i oko njega spomenuo bih par crtica sa priprema reprezentacije.
Više-manje je poznato da muška reprezentacija Hrvatske u softballu izgleda puno bolje nego što igra. Dresovi su novi, imamo i jakne, a ove godine odlučili smo napraviti i kapice sa brojem dresa, tak da svako ima svoju kapicu i ne mora pisati svoje prekrasno ime na etiketu na kapi. S obzirom da smo dresove podijelili ranije čim se znalo ko od kandidata upada u repku, kad su kapice bile gotove svako je već imao svoj dres. I sad dolazi Rebrović (u daljnjem tekstu Buco) na trening sa gotovim kapicama i dijeli ih pripadajućim igračima po brojevima. To izgleda ovako nekako:
Buco:"Sale, koji si broj!?"
Sale:"Pa 15, jebem te debelog!"
Buco:“Nisam debel već sam prenizak, fala na pitanju! Da imam 190 cm, bio bi visok, lijep, plav, a tek zgooooodaaaaan.“
I onda Buco daje Saletu kapicu sa brojem 15 na poleđini i bilježi to u notes koji će na kraju završiti kod Rudolfa, pomoćnog trenera repke, koji za razliku od našeg Buce misli na još nešto osim na hranu, pa isti neće izgubiti. I sad to dijeljenje ide više-manje bez problema sve dok Dinko (novopečeni suprug Maje Čizmić) nije došo na red.
Buco:"Čizmić, koji si broj!?"
Dinko:" 091 – 23…..!"
U tom trenutku se Šćele, koji stoji par koraka od Dinka, okreće sa blesavim osmjehom prema Dinku i očekuje kako će ovaj prasnuti u smijeh, ali ne…
Buco:"Ma koji si broj dresa, jebo te led!?"
Dinko:"Aha…, pa jedan mi je L, a drugi je..."
Šćeletu se blesavi osmjeh transformira u lagano debilnu facu koja otkriva osjećaj nevjerice i onako tupo gleda u Dinka nadajući se još uvijek da se taj simpatičan mladić šali, međutim…
Buco:"Čizmić, jebemu sve! Koji ti je kurac? Koji ti broj piše na leđima dresa, nemoj me zajebavat!"

Nisam siguran, ali imao sam osjećaj da sad već svi umiru od smijeha.
Dinko:"Aaaahaaaaa, ma odite u kurac, nemojte me zajebavat, broj 10…."
Mogu samo reći: „Kaj si sad reko!?, What a plonka!“

Buco (debel), Dinko (zgodaaaaaan) i Bajsa (Globus)

Sa priprema bih još izdvojio da su se treninzi održavali u večernjim satima kad sunce mine, kako bi se što bolje pripremili za hladnu Belgiju, jer razlika u temperaturi u domovini i zemljama Beneluxa je barem 20 stupnjeva. E sad, kad treniraš predvečer, onda se javljaju drugi problemi kojih nema kad piči sunce. Naime, kako je Jarunsko jezero blizu, i flora i fauna cvate sve u šesnaest, bilo je malih problema sa mušicama. Zašto one baš vole kružiti oko glave, nije poznato. No, bilo kako bilo, na jednom treningu se Nikica požalio kako mu jedna mušica stalno zuji oko glave, što ne bi bilo zanimljivo da nije riječ o najvećoj glavi srednje Bosne. Čini se da je i jadna mušica bila na nekakvim pripremama. Možda je dobila nalog da mora zujati oko svijeta za 80 dana, pa je ovo zujanje onda kao neki skraćeni ciklus priprema ili kaj ja znam, možda jednostavno nije imala sreće. Da je naišla na glavu od Severa, bilo bi joj puno lakše. Uglavnom, jadna se nazujala, jer nije lako zujati oko Nikice. No, nije Nikica (u daljnjem tekstu Bajsa ili Globus) jedini sa nekim velikim ekstremitetom. U ovoj neobičnoj grupi ljudi koja sama sebe iz nekog nepoznatog razloga zove reprezentacija Hrvatske postoji i najveći nos srednje Bosne, ali imamo i najveći herpes srednje Bosne. Vlasnik najvećeg nosa je Sever (u daljnjem tekstu Nosko ili Bob Rock), a vlasnik najvećeg herpesa je Buco. Buco ima još podosta toga što spada u kategoriju naj, ali o tome ćemo nekom drugom prilikom, sve će doći na red. Sad se vi koji ne znate, sigurno pitate kakav pobogu herpes. Naš je dragi Buco nedavno bio na Tajlandu. I dok ostali idu u tu daleku zemlju da bi malo jebavali, on, s obzirom na veličinu jednog drugog ekstremiteta (koji također spada u kategoriju naj), nije baš imo previše hrabrosti svo svoje muško blago rasprostrijeti pred sitne ali dinamitne Tajlanđanke, pa je odlučio malo švrljati po restoranima i probati pohanog psa, jaja od kornjače, prženog durduboka i punjen žirafin vrat sa medom. Jel herpes veličine Sjeverne Amerike zajedno sa Aljaskom, Kanadom i Grenlandom posljedica tog prekomjernog uživanja u istočnjačkim delicijama, ne znam, znam samo da mu je ruka skoro otpala, ali apetit nije izgubio ni na trenutak.
No vratio bi se ja malo na Noska, čisto da Nikici bude lakše. Kako se to samo priroda grubo poigrala s njim. Dala mu je "malo" veću surlicu i "malo" manju glavicu. Kakva je to kombinacija? Zašto, pobogu? Međutim, možda to i nije tako kako se na prvi pogled čini. Možda on jednostavno ima sasvim običan nos, a glava je premala? Teško je reći.

Jedan sasvim običan nos, kapa ide preko ušiju slučajno i ja u ulozi Apolona

Znam da grubo zvuči,ali jebi ga, lako je meni ovo pisat. Em izgledam ko Apolon, em sam omiljen u društvu. Piso bi ja i o sebi da nekaj ne valja, al kad je sve za pet, kaj da radim? Osto sam još dužan objašnjenje zašto srednja Bosna. Ustvari, nemam pojma. Bosna mi je nekak tak super zemlja. Sva je sjebana, a opet funkcionira. U njoj između ostalog ima i pun kurac bosanaca (što je u svakom slučaju pozitivno), a kao što sam već jednom reko, ima i Republiku Srpsku.
Od još nekih važnijih događaja spomenuo bih da smo ostali bez Miceka kojem je Nosko slomio ruku, i to kladim se s nosom. Nisam bio pa ne znam. Također, Kolja je za vrijeme priprema posjetio Kubu, Beč, Pariz, Sidney, Munchen, Tiranu i Čačak, što bi moglo utjecati na njegovu formu. Na turneji je i nabacio koji kilogram viška. Bit će zanimljivo vidjeti ga u akciji.

Kolja komunist!

Šćele je, s druge strane, za vrijeme priprema demonstrirao što znači treniranje s minimumom energije. Za one koji ne znaju, to je profesionalno odrađen trening gdje igrač troši minimalnu količinu energije potrebnu za izvršavanje trenerovih zadaća. Ako je loptica udarena po podu, nije uvijek potrebno koristiti koljena za spuštanje guzice bliže zemlji prilikom lovljenja. To se može riješiti i sa pregibom kičme i malo dužim modelom ruku koje onda u tom slučaju sežu sve do poda. Ima još trikova recimo, kako ostaviti dobar dojam na trenera? Odabereš neku od lako lovljivih lopti koju vam ispucava vaš trener, pa se krečeš prema njoj brzinom ne usudim se reći koga (neću je imenovat), i onda kad već svi misle da je loptica prošla, laganim trzajem potrbušnice, kukova i lijeve plečke pružate se ko Ladara u najboljim danima, lovite lopticu u paradi i svi vam s oduševljenjem aplaudiraju. U tom su trenutku svi već zaboravili da ste brzi ko kornjača i samo spominju kako tako nešto na ovim prostorima nije viđeno, a čuju se i povici:“Sačuvaj nešto i za Belgiju.“

Minimum energije, guzica u zraku+duge ruke.

Najveći grijeh bio bi ne spomenuti našeg dragog Damira. Mandić nikad, ali baš nikad i niti jednom nije došo na vrijeme na trening. S obzirom da on vodi zagrijavanje, mi ga moramo čekati. No, on za vrijeme zagrijavanja voli demonstrirati adute iz rukava koje koristi u slučaju odjeba kod žena. Naime, nakon što im pokuša uletiti s nekom od starih parola za uletanje, a pica ne trza, onda promptno skida majcu otkrivajući prsa i trbušni zid (građen je ko anatomski atlas za mišiće) i buba šakama po prsima uz krik:“King kong! King kong!“ Rezultate ovog načina barenja očekujemo u Belgiji, od nas niko nije pao. Jedino ga je Fritz gledo malo pohotno, ali se ipak uspio suzdržati. Jednom je samo glasno galamio u smjeru svog suspenzora:“Ded bol! Nou pič! Aut of d gejm!“ Ko zna kaj je bilo?

King - Kong!

Pripreme smo završili živi. Zdravi više - manje. Moglo je i bolje. E da, sa DL-a se vratio Balen, al on i onak nikad nije zdrav. Glavno da i mi imamo svog sporog pičera, ko i cure. Da, s njim je došla i guma. Ne opet! Šit. Bit će to jedna duga, duga avantura. S Balenom sve traje ko čitava vječnost.

Naravno da će se nastaviti, pa ovo je tek uvod...
mali Soso

Epizoda 7 - MIŠ U PAKLU ŠVERCA!

2007-08-29T08:48:00.000+02:00

26.08.2006. subota + nedjelja
Nije fer! Zadnji dan u Češkoj i vrijeme za kurac! I Bogovi su se urotili protiv nas. Danas nas čeka tekma za predzadnje mjesto, opet Slovaci. S njima smo si dobri, oni su nama pustili prvu, sad ćemo mi njima šatro pustiti drugu...
U hotelu su svi nervozni. Moramo se spakirat i napustit hotel odmah ujutro pa pravac na teren. Svi se bruse kak će poslije doručka do dućana po zalihe pive za slijedećih nekoliko mjeseci. Jedino naš dragi Nebojša ima opako dobar plan. Sjećate se da je pričo kak ima neki super dućan sa super jeftinim i super kvalitetnim satovima? E, on je odlučio da će danas iskoristiti to malo slobodnog vremena što je ostalo i skoknuti do tamo da ubode jedan vrlo povoljan primjerak.
Ćvufta je, uz Balena i Šćeleta, najveći problem medicinskog osoblja. Ne samo da je u zadnje vrijeme povrijeđen, već je i nervozan! Budući da je daleko od terena, bacio se na edukaciju i sveopće informiranje. Naime, majstor se dao na čitanje. Ali nije uzeo neku dobru knjigu da može čitati po tramvajima, busevima i metroima Praga, ko neki. Ne, on se odlučio da će čitati jedan od trilogije Gospodara prstenova ni manje ni više neg s mobitela. Sad se ja pitam, ko je tu lud? Jel lud Ćvufta koji to čita, tak sa mobitela, ili taj neko ko je cijelu knjigu upisivo na mobitel!?* Svi se već danima pitaju zakaj ima crvene oči. Mislim da sad svi znaju razlog. Iako, možda je razlog i nešto drugo. Postoje neke sumnje da se nakon sudara s Severom, i teške povrede ramena propio. Zašto sumnjam na to? Pa čisto zato kaj se Ćvufta digo u petak nešto prije Brunkana, (koji se inače redovno budi oko 4 ujutro, brije glavu i pozdravlja zastavu), i otišo do obližnjeg marketa po cca 100 litara alkoholnih pića, što žestice, što pive, a sve šatro za frendove. Kolko je alkohola bilo u vrećici, reklo bi se da Ćvufta ima malo previše prijatelja. Ne treba ni sa čim pretjerivat.
Također, jučer mi je promako jedan podatak. S obzirom na sve veću potražnju medicinskog, kako osoblja, tako i materijala, braća Butorac su si poželjeli dati malo oduška pa su krenuli u obilazak muzeja sprava za mučenje! Ne, nije im palo na pamet da bace oko na muzej svih modela Škoda ikad proizvedenih i zamišljenih, te sve moguće dodatne opreme (Sad mi lagano radi mašta. Šta bi se tu sve dalo vidjet! Jebote! Tvornička dodatna oprema,to je ok, ali ona kućne radinosti! E to bi ja volio vidjet!), ne oni su odlučili vidjeti na koje se sve načine može doći do raznih informacija od ljudi koji te iste informacije žele zadržati samo za sebe.

Potencijalne Škode iz muzeja koji ne zanima braću Butorac

E sad, dal je zastrašujuće to što taj muzej uopće postoji, ili to što su ga htjeli vidjeti dečki koji su tu zaduženi za medicinske savjete i opću dobrobit svih igrača, sami prosudite. Uglavnom, ako slijedeći put, kad zatražite pomoć u vidu onog čarobnog spreja čujete: "Tomislave, daj mi dodaj ona kliješta za čupanje noktiju i iglu za probadanje! Požuri zaboga! Ha, ha, ha ,ha...!", ili još bolje: "Bole te leđa? Imamo nešto baš za to! Buraz, pripremi stol za razvlačenje. Da, da, s onim bodljama, jako ga boli." (a obojica imaju one crne krpene presvlake preko glave sa rupama samo za oči i one pankerske narukvice sa zakovicama), bježite glavom bez obzira! Na svu sreću, nisu ušli u muzej jer se naplaćivo upad. Da ne bi možda do svih tih informacija mukte! Nema šanse.

Još jedan detalj koji ne bi smio ostati nezapisan. Recimo da dnevno, u prosjeku igramo jednu i pol tekmu. Svaki od nas ima u najboljem slučaju 4 para sportskih čarapa koje nemamo gdje oprati (osim Saleta kojem je baka specijalno za ovu prigodu isplela 12 pari! 6 pari plavih, i 6 pari naramčastih). Također, malo-malo pada kiša, pa su te iste čarape, uglavnom i mokre uz to što su i prljave. E sad, kolko tako nešto može smrdit, probajte pogodit. I dok sve sobe miriše ko Jakuševac (za one koji ne znaju, to je Zagrebačko smetlište gdje je Šćele kupio stan i jedino se on u hotelu osjeća ko doma! Idiot!), ima jedna koja miriši na cvijeće, more, cvrčke i prirodu. Ne, ovaj put nije Miš krivac! To je naš dragi Hjumen torč, Žerla! Kak je to moguće, pitate? Pa lako. Naime, postoji jedan sprej, koji je isto tak čaroban ko i onaj kod povreda, samo kaj ovaj ne hladi, već miriši. I onda kad želite da vam ne smrde noge, čarape ili obuća, samo pošpricate i automatski imate osjećaj da ste na godišnjem, na plaži, miriši borovina, jedino kaj fali je šum valova, ali kladim se da negdje postoji i to, Česi sve mogu izmislit.

Hm, što ovo fino miriši!

Žerla u outfieldu, školski!

I dok se Miš šeće po Pragu i traži svoj novi sat (čas), ostatak se uputio prema terenu. Tekma počinje odlično! Vodimo 2:1 u prvom iningu i evo problema. Počinje lagano padati kiša. Ovaj put za Slovake baca Robin, Batmen keča! U najjačem su sastavu. Naša obrana je pod stalnim pritiskom. Nanizali smo par erora, Sale puca po šavovima i kiša sprječava daljnje mučenje. Moramo prekinuti i predati tekmu, mislim u 3. iningu. 7:0 za Slovake i mi smo ponosno zadnji! Ipak smo im na kraju pustili.
Taman smo htjeli izaći na teren i pozdraviti se sa Slovacima, ali kad je Češki Pajo (čovjek koji održava terene) vidio naše leptiriće i balerine u obliku Saleta, Rebrovića težeg, Drca, Bute, pa usudio bi se reći i Miceka, počeo je vikati: "Neeeeeeee! To preteško! To ostaviti traga na moj teren! To teže od moja Škoda! To predebelo! Ne može! Poslije se igrati finale. Ko to popraviti do finale!? Ja? Nema šansa!" (Probajte ovo pročitat s Češkim naglaskom. Zakon!)
Nakon ovog svi smo se pokunjeno pobrali prema obližnjoj birtiji i svlačioni. Budući da se danas direkt poslije finala sjeda u bus i pravac za Zagreb, svi smo dobili nalog od Rebrovića težeg da se malo podaperemo, jer smo znojavi. Pada dogovor u svlačioni da se prvo tuširaju oni sa malim pimpekima, kako ne bi nabijali komplekse onima s velikim.** Znate kak to već ide. I prvo na tuširanje idu Sale, Rebrović, Šćele, ja i Sever. I dok sam si prao nožne prste, i čistio ono crno ispod nokta, bacim oko malo sa strane. I što vidim? Uljeza!

Golum (mali Soso) čisti nokte na nogama

Sad bi najrađe postavio nalog ko u Kviskoteci, izbacite uljeza! Prošverco se jedan sa velikim pimpekom i to ni manje ni više, već onaj iz moje noćne more. I šta se sad pokazalo!? Frajeru se fakat smanjio nos i povećo pimpek! To nije bio san! Jebote! Zakaj se to meni nije moglo dogodit? Zakaj je meni nos i dalje velik? Sranje, sad će mene svi početi zvat nosko. Bolje je do sad bilo, dok sam bio vrtni patuljak.

Je, nos mu se ipak smanjio!

A sad slijedi čekanje. Šta se čeka? Pa finale. Budući da cijelo vrijeme pada kiša, prvo se čeka da to prestane. Negdje oko 15:00 to se i dogodilo. Kiša je prestala. Sad se čeka da Pajo i kolega (nešto ko oni dvojica Pat i Mat iz crtića: "A je to!") srede teren i da počne finale. Mislim da imaju nekih 3 sata da to odrade. Teren je inače potpuno pod vodom. Dečki su prionuli poslu. Mi ih gledamo s tribina i upijamo svaki mogući trik koji bi mogo poslužit ovo ljeto kad smo mi domaćini Europskog prvenstva za žemke. Inače, vrijedi spomenuti da se Sale prijavio da bude glavni za održavanje svih terena ovo ljeto, pa on to sve gleda sa još većim zanimanjem.

Mat i čuvena stolica za ljuljanje, te Pat i tzv. čuvena stolica na vijak

Pat i Mat prije onog čuvenog stiska ruke i potrgani gramofon iz legendarnog serijala

S obzirom na neodoljivu sličnost između spomenutog dvojca i popularnih drvenjaka iz još popularnijeg crtića, u glavi mi se počela vrtiti ona poznata pjesmica. I dok ja tako lagano pjevušim, majstori rade. Ovaj put su došli s dve Škode. U jednoj je pribor za odvlaživanje terena, a u drugoj pribor za poravnavanje. Uz ostali alat, neizostavno je slijedeće: čuvena crna kliješta za vađenje čavala, bormašina, potrgani gramofon, jedna stolica za ljuljanje, malo špage, 10 deka paljene žice*** i jedno smrznuto pile. Sale je, naravno, fokusiro pile i promrmljao nešto u Homerovom stilu (Chicken! More!).
Ne bi sad u opisivanje detalja kako su i šta su radili, uglavnom, za 2 sata teren je izgledao ko da je pala lagana kišica, a za još sat vremena, ko da tjedan dana piči sunce. I teren je spreman za finale! U finalu su oni odvratni Danci i idoli Nizozemci.
A za to vrijeme, Miš kupuje svoj sat, poseban model nekog Švajcarskog proizvođača. Cijena? Prava sitnica! 1000 eura! Stari moj, kak je to povoljno! Isti takav u Zagrebu košta 1100 eura, što je preskupo! (jebi mu mater sine!) Ovak će još dobiti i merver i di ćeš bolje?! Evo, recimo, ja imam sat kaj košta 1200 kuna. To je znači nekih 7 puta manje. Kaj, jel moj sat nema sve minute, ili mi možda fali koja kazaljka? Ne kužim, kaj ne valja?
Napokon je počelo i to željno očekivano finale. Micek je u elementu! Onaj Kimi iz Danske mu tak ide na živce da je počeo dozivati: Kiimmmiiiiiiii!, i gle čuda, poveo cijelu tribinu za sobom. Kimi lagano al sigurno pizdi. Al ne pizdi samo na nas, pizdi i na Niskozemce. Onaj napušeni kečer mu je mazno home run, pa je Kimi malo ljut. Onda ga je slijedeća dva puta gađo fastom u glavu, a ovaj nadrogirani se i dalje samo smije i boli ga kita. Inače, moram napomenuti da je Fritz trebo sudit finale, ali nije i to zato kaj su Danci maznuli Robocop-ove dabrove, pa sad jedan čeh sudi.

Nizozemci pobjeđuju 3:0 u super tekmi i sasvim zasluženo osvajaju prvo mjesto. Fakat su primjer po tome kak se treba ponašat, na terenu i izvan njega. Entuzijasti, sve si sami financiraju i uživaju u sportu. Svaka čast!
Došla na red i dodjela pehara. Sve se odvilo u mrklom mraku, mi dobili svoj komad kristala za osmo mjesto i pravac u bus.

Mrkli mrak, samo ne kužim zakaj Soso čepi uši?

Čeka nas put od nekih desetak sati po onim sjajnim Češkim, Slovačkim i Mađarskim cestama i još jedna tortura Gibonijem. Inače, ko je pokušo spavat u Češkoj dok smo se vozili po onim njihovim autocestama, znat će da je to nemoguća misija. Cesta više liči na staru Samoborsku, nego na modernu autocestu koja vodi do jednog od najljepših gradova u srednjoj Europi. Izgleda da su i Česi imali svoju ORA-u (Omladinska Radna Akcija) na kojoj se gradila Češka omladina (ona fora: "Mi gradimo cestu, cesta gradi nas!"). Iako u stvari svi koji su stari ko ja, Fritz i Kolja znaju da je ORA bila još samo jedan u nizu načina na koji su mladi skojevci i skojevke po prvi put jebavali pa je cesta ispala tak kak je ispala i onda Balen jadan nije mogo spavat. Jebi ga, boli ga još onaj njegov zid. Jebote! Pa tek sam sad skužio gdje je nesto onaj Zid boli iz Selske! Popalio ga je Balen!
Po putu nije bilo baš neke akcije. Uglavnom ljudi pokušavaju spavati. Jedino Boris, revni student fakulteta kojeg je završio i Miš, uči i sprema se za nadolazeće rokove. To je uglavnom radio i cijeli tjedan u Pragu, dok smo se mi zajebavali. Dakle, sve teče mirno i glatko uz ugodne taktove hitova: "Nek se dijete zove kao ja" i "Judi, zviri i beštimje". Kužiš frajera? Napiso je pjesmu o tome kak je išo u zoološki vrt, vidio ljude i psovo cijeli dan. Jel tak Kolja? Ili recimo, ko bi bio tolko lud da svoje dijete nazove Giboni! Pa to je strašno.
Polako, već pred jutro, stigli smo na Mađarsko – Hrvatsku granicu. Sad na scenu stupa Miš, jer potrebno je potvrditi merver za onaj ful povoljan sat. Nije dovoljno što nas Mađari i inače ne doživljavaju pa čekamo carinika nekih 45 minuta. Ne, treba to još malo produžit, pa kad je došo carinik, Miš ga pita gdje može potvrditi merver. Majstor veli nema problema, dođite sa mnom van. I sad mi još čekamo nekih pola sata dok se Miš nije vratio slavodobitno i reko da je sve sređeno. Sad nas još samo čeka Hrvatska granica. Šofer Slavko (genijalac) pita za svaki slučaj sve u busu jel ima ko kaj za prijavit. Svi šute. Sale veli: "Ja prijavljujem da sam gladan!". Slavko još jednom pita Miša, jeli siguran da neće ništa prijavit. A Miš će na to: "Joj, kaj se sekiraš, pa kaj bi prijavljivo? Znaš kolko sam puta bio u Trstu i šverco talijanske cipele? Jedno 3 puta (Pa di baš tri!?). A kad sam iz Švedske dofuro noutbuk, pa burazu čokoladu i kinder jaje za baku (Znate ono: iznenađenje, igračka i čokolada, a sve u jednom?) Nemoj se ti niš sekirat, znam ja kaj treba i kak treba!".
Slijedeća scena je da hrvatski carinik hoda redom po busu, gleda sve putovnice, zastaje kod Saleta i veli: "Kaj, gladan, a? Sunce mamino!". I tak sve do Miša.
Carinik :"Gospon, imate kaj za prijavit?"
Miš : "Jok."
Carinik: "Jeste sigurni? Nemojte da vam nekaj nađem, a vi niste prijavili."
Miš: "Joj buraz! Nemam niš, kaj se sekiraš?"
Carinik: "Ok, hoćete molim Vas izaći iz autobusa, nekaj bi vas trebo pitat. Vi drugi možete ić, čekajte ga tamo na benzinskoj. Neće dugo."
Očito su im Mađari javili da majstor ima jeftilen od sata, i da ga vjerojatno Mišonja nebu prijavio. Mi lagano krećemo prema benzinskoj, a za to vrijeme u busu se postavlja pitanje kaj bu sad bilo s Mišem. Neki se nadaju doživotnoj robiji, neki bi ga rado vidjeli na you tube-u kako ga natežu dvojica dok on ima jabuku u ustima, a Sale urla: "Slavko! Vozi, nećemo ga čekat! Napokon da ga se i ja riješim!". Kreće licitacija, ali svima je zajedničko jedno. Svi žele da ga što više oderu. I dok mi tako, nakon nekih 12 sati puta, čekamo da se majstor vrati i priušti nam zadovoljstvo da likujemo nad njegovim porazom, on lijepo polako, s noge na nogu hoda prema busu. Nije važno što smo svi zbog njega tu na granici već skoro dva sata. Ništa to njega baš previše ne jebe, on ide svojim poslom, polako, kao da se ništa nije dogodilo. I tako, nakon nekog vremena, dolazi do busa, mirno sjeda na svoje mjesto, bez puno priče ili ne daj bože isprike za sve kaj nam je priuštio i veli: "Možemo ići." Neko ga je čak i pito kaj je bilo, kolko je dobio, jel doživotna... On je samo promrmljo da je moro platit PDV, i to je sve. Da, da.... A to kaj su ga malo guzili, to se nije sjetio.
No dobro. I ovo je napokon završilo. Svi su živi, zdravi više - manje. Neki baš nisu bili zdravi ni prije samog puta. Nadam se da ćemo nešto slično ponoviti i slijedeće godine, u još jačem sastavu. Moramo samo prije puta provjeriti da li je u blizini hotela KFC, i dal isti ima dovoljno sanitarnih kapaciteta. To su dvije najvažnije stvari. Jedino je problem što se u svim državama svijeta sanitarni čvorovi dimenzioniraju na broj osoba u hotelu (izračuna se vjerojatnost kolko će ljudi u isto vrijeme poželjeti na wc). To nama, nažalost, nije dovoljno. Zato smo pokrenuli inicijativu koja je već urodila plodom. Od slijedeće godine Češka mijenja svoje norme za dimenzioniranje i kao nužan faktor za proračun uzima jedinicu pod imenom Sale. Postavlja se pitanje: "Kolko Saleta može biti u jednom hotelu i koliko njih u isto vrijeme ima potrebu za sranjem?". Onda se taj broj zbraja sa brojem koji je već dobiven po prijašnjem proračunu i na taj način se dobiva traženi (prošireni) kapacitet sanitarija. Jedino što su Česi previdjeli je da je Sale samo jedan. Takav još jedan ne postoji!

The End!

Soso the little

* Naravno da postoji varijanta da je Ćvufta knjigu s kompa prebacio na mobitel, ali ovako bolje zvuči.
** Ova opaska je samo zbog Fritza. On bi sigurno ispravio da bi komplekse nabijali oni koji imaju velike pimpeke onima koji imaju male, ali sam ja namjerno stavio ovako, jer ja imam malog i meni se ovak više sviđa. Jasno?
*** To vam je ona mekana žica koju spomenuti drveni dvojac koristi kod izrade svega, a naručito polica. Obično vežu neke smiješne čvorove. Inače se u stvarnom životu koristi kod izrade oplate za betoniranje, itd., da ne nabrajam. Mislim da svi znate kaj je to.

Epizoda 6, STAR TREK - LOST ĐENEREJŠN!

2007-08-28T10:12:00.000+02:00

25.08.2006. petak
Sosos log. Star dejt 25082006. Nalazimo se u delta kvadrantu.Moj najdraži Vulkanac Ivan Spok Balen mi je danas rekao da ga stavim na led. Trbušni zid se srušio. Iskoristio je staru vulkansku tehniku spajanja uma s tijelom i zaključio da je jedini logičan zaključak da mora propustiti današnji okršaj s Belgijusancima. Podsjeća me to na onu epizodu iz alfa kvadranta, dok sam još bio na akademiji, kad se rušio Berlinski zid. Doduše ne s toliko pompe kao ovaj Balenov. I dok smo Balena transportirali direktno u sik bej, glavni inženjer Sale priprema foton torpeda i fejzore za Belgijusance. U isto vrijeme još sneni Ferengi Kvark - Miš priprema kurton torpeda, jer danas je zadnja šansa. Ako danas nešto ne pojebe, kad će?

Ivan Spok Balen, nekad i sad

Kapetan Tomo Pik-tref-kard Rebrović je naredio jelou alert. Svi su na borbenim položajima. Šef osiguranja Drc javlja da je štit na 73%, a worp pogon je trenutno of lajn. Ono što radi besprijekorno su replikatori hrane. Sva sreća, jer posada je vječito gladna. Tu u delta kvadrantu nema baš puno jestivih namirnica pa koristimo uglavnom već provjerena prehrambena sredstva poput pive, piletine, a ponekad smislimo i neko novo jelo. Soja, to je hrana moja, hrana prava, zdrava, sita, pod imenom Soja-Vita!
Šćele je u sick beju gdje ga dr. Butorac-junior baš skenira trajkoderom.
Dr. Butorac-junior: Da Šćele, riječ je o kičmencu! Trebat će ti kanta dip hitića! Kompjuter! Aktiviraj EMB-senior! (emrđensi medikl Butorac senior).
EMB-senior: Wat sims to be d nejčer of jor medikl emrđensi?
Dr. Butorac-junior: EMB-senior! Donesi kantu dip hitića za zastavnika Šćeleta i jedan džinić za mene! Pronto!
EMB-senior: Razumijem! Jel trebate i pejn kilere?
Dr. Butorac-junior: Može! Daj jednu ploču i Ivanu Spoku Balenu.
Ivan Spok Balen: Logično bi bilo da slijedimo logiku i da kažemo da i meni treba kanta dip hitića i jedna trokut marama, čisto prevencije radi. Također, predlažem terapiju bananom!
EMB-senior: Dat ću ja tebi nešto što je logično!
Emb-senior je teleportirao Ivana Spoka Balena na holodek i pokrenuo program: "Na čašici razgovora kod Čarliiija." Jadan Balen.

Ivan Spok Balen, Dr. Butorac Jr., EMB Sr., štreber Boris i Ćvufta

I dok se cijela posada priprema da krene na okršaj s Belgijusancima, Kolja KfC Koračak, Be-Runa Tores Devald i JEdna od devet Hajak kreću u novu avanturu u Prag. Stare iskusnjare nagovaraju Dalmoša da ne kupuje kartu za spejs-bus,metro i šatl, već da probaju starom prokušanom tehnikom "uštedi krunu – dve" i naivni Kolja popušta. I sad oni fino ulaze u spejs-bus, ne kupuju kartu i Kolji prepričavaju kako su prekjučer stekle dva prijatelja dok su se švercali bespućima Praga. Nije prošlo dugo, jedna ili dve "duboke svemirske postaje 9", i ta dva frenda ulaze u spejs-bus! Pazi iznenađenja! Ko bi reko!?
Bolek: Lolek, jel ti vidiš što i ja vidim?
Lolek: Neznam, šta to točno vidiš?
Bolek: Vidim reklamu za Gamberius tam na ćošku! Kaj si ćorav?
Lolek: Zeru! Dioptrija mi je –23. Prekjučer sam izvršio transplantaciju očnih membrana sa onog dobrog panea i od tad niš ne vidim. Mora da je frajer bio skroz ćorav.
Bolek prilazi Be-Runi Tores Devald i pita ju: Punčka, imate li možda Vi i vaši kolege iz Horvatsko danas karte? Sigurno imate, pa ko bi bio tolko lud da ih nema nakon one epizode od prekjučer?
Na to će Lolek: Imam ja karte i to na Braillovom pismu. Možemo svi kartat! Evo, ja miješam!
JEdna od devet: Ja ne mogu kartat, moram se regenerirati. Sad ne bi bila dovoljno učinkovita. Be-Runa! Idemo!
I dok Lolek miješa, Bolek izdaje sve moguće naredbe ne bi li ih zaustavio.
Bolek: Lolek! Pripremi traktor zraku! Nećemo im dozvoliti da pobjegnu! Digni štitove, izađi iz worpa, uključi prigušivače inercije, ingejđ...!
JEdna od devet je svojom kolektivnom sviješću uspjela utjecat na sve oko sebe, tako da su svi odjednom postali svijesni pa su Be-Runa, JEdna i KfC Koračak uspješno pobjegli iz stupice koju im je postavila neprijateljska sila čeških kontrolora svemira. Ovaj put su imali sreće.
A za to vrijeme na drugom kraju galaksije...
Kapetan Tomo Pik-tref-kard Rebrović: Na ekran! Poručniče Soso! Što ćemo? Zbog jučerašnje kiše meteora, okršaj s Belgijusancima je odgođen na nekoliko sati. Hoćemo li ostati ovdje i meditirajući kontaktirati svoje životinjske vodiče pa na taj način ubiti vrijeme do bitke ili ćemo se vratiti nazad u "duboku svemirsku postaju 9"?
Poručnik Ma-Li Soso: Ja predlažem da oni koji imaju svoje životinjske savjetnike svakako meditiraju i potraže sve odgovore prije presudne bitke. Oni koji nisu duhovno vezani za svoje indijanske pretke, mogu slobodno na par sati u "DS 9".

Duboka svemirska postaja 9

Budući da su EMB-senior i Dr. Butorac-junior riješili sva svoja zaduženja, dobili su voljno tih nekoliko sati, pa su se oni, zajedno sa još njih par odlučili za odlazak. Među njima, bila je i časnica za moral, Hana Mekanić, koja je slobodno vrijeme odlučila provesti u bjuti salonu na palubi 7, duboko u utrobi svemirske postaje. Budući da je Hana, prije nego se priključila posadi broda Unesi-nagradu (Enter-prajz) radila kao djelatnica na planetu modnih stilista, dizajnera i frizera, u bjuti salonu, nije se dala vući za nos od svojih kolega na stanici "DS 9".
Hana: No dobro, kaj to delate!? Jesam lijepo naručila tapir s izrastom i zaliscima? Pa jeste vi uopće upoznati sa modom u ovom kvadrantu!? Dajte mi taj her fejzor. Bum si sama izvukla izraste i zalizala zaliske! I daj mi prestani dirati kosu s tim gubavim prstima! Isuse Bože!
Hana je uzela stvar u svoje ruke, natapirala se tak da bi joj pozavidjela i Željka Fatorini, a šta bi tek Žeža rekla na izraste i zaliske, to nikad nećemo saznati. I dok se Hana divi svojih ruku djela, osoblje salona nervozno tapka sa strane. Hana je skužila mig, uredno plaća račun i čak ostavlja napojnicu, valjda, znate ono, za frizuru! Mislim da će to ostati jedna od vječitih tema one kultne emisije "Na rubu znanosti", iako ova tema više spada u tematiku "Na rubu pameti", ali dobro, nije bitno.
Prošlo je i tih nekoliko sati, i vrijeme sukoba s neprijateljskom ekipom sa planete Belgijus je stiglo.
Kapetan Tomo Pik-tref-kard Rebrović: Hejl dem! Govori Vam kapetan Rebrović, Tomo Pik-tref-kard Rebrović, kapetan zvjezdanog broda Unesi-nagradu. Molimo da isključite svoje naoružanje! Napominjem! Mi dolazimo iz alfa kvadranta, i posjedujemo puno napredniju tehnologiju od ove Vaše. Dolazimo u miru. Naša misija je plemenita.
Kapetan Belgijusanaca: Sajlens! Mi smo Vas došli uništiti! Već danima serete tu po našem kvadrantu, ispuštate svoje fekalije, maltretirate domoroce Čehe. Vašem teroru došao je kraj!
Šef osiguranja Drc: Kapetane! Naoružanje im je na 60 %. Nisu baš spremni za bitku. Foton torpeda su im of lajn, rade im samo fejzori!
Kapetan Tomo Pik-tref-kard Rebrović: Sale, pripremi foton torpeda! Drc, štitovi na maksimum! Soso, pripremi se za svoju cirkusantsku točku diverzije! Red alert!
Kapetan Belgijusanaca: Dejstvuj! Gađajte fejzorima worp pogon!
Direktan pogodak!
Drc: Štitovi na 68%!
Šef kuhinje Micek: Čarliiiiiii! Kimiiiiiiiii!........Boj!?
Pik-tref-kard Rebrović: Dobro šta sad ovaj tu radi!? Sale, foton torpeda na moj znak!
Ma-Li Soso: Kapetane, pogođeni smo! Replikatori hrane su nam of lajn!
Sranje! I šta sad!
Zoki: Kapetane, mogu li ja malo na odmor. Ako baš ne moram, ja ne bi sad tu napucavo fejzore sa Belgijancima. Ja bi malo do holodeka. Znate, ima jedan zgodan programčić, ratni veterani u Pragu, pa bi ja malo s njima brijo, kužiš ono...ne?
Pik-tref: Ma-Li transportiraj Zokija direkt u brig (zatvor), prokleti idiot, da ti!
Sale, Pali! Drc, Raport!

Šef osiguranja Drc

Drc: Pogođeni su, uništili smo im holodek! Sjano! Imam osjećaj za filing da im to baš nije vitalan dio broda!
Dr. Butorac-junior: Kapetane, imamo ranjenih u sik beju, a s obzirom da nam je sva energija usmjerena na štitove, ne mogu aktivirati EMB-senior! Njegovo aktiviranje zahtjeva malo više energije zbog pozamašnog obujma. Poduzmite nešto!
Pik-tref: I budem! Hejl dem! Govori Vam kapetan....
Kapetan Belgijusanaca: Joj daj ne seri! Kaj sad hoćeš! Frka, a!? Na brodu nema niš za jest i pit! A treba još doć do doma.... Kae!? Stislo, a!?
Pik-tref: Dobro Sale, kaj je s tim torpedima!?
Inženjer Sale: Šta kae!? NE RADE! Nema više! Gotovo! Sjebali nas! 8 direktnih pogodaka! A glavno da smo mi njima spičkali holodek! To je najvažnije! Kaj sve moram ja sam!? Koji kurac još neko ne puca!?

Glavni inženjer Sale, Karlovčanka Marko

Dobro Balen, kakva je to torba?
Da, ova lijeva!

Ma-Li: Ali Sale, pa ti si glavni inženjer! Ko će, ako ne ti!? Uostalom, dobro si i plaćen za to. Terenski dodatak, dnevnice, naknada za odvojen život....
Pik-tref: Dosta! Ja prosvjedujem! Po pravilima federacije, ne smiju se gađati replikatori hrane! Pogotovo ne nama! Pošaljite distres kol! Ja se žalim!
U taj čas se otkrila letjelica u neposrednoj blizini bitke. Letjelica plave boje! Bez puno priče, teleportirali su Kapetana Pik-tref-kard Rebrovića daleko, na susjedni planet i tamo ga ostavili da vida rane! Posada Unesi-nagradu je obezglavljena glatko izgubila bitku od tehnički inferiornijeg neprijatelja, i sa 8:1 poslana prema najbližoj stanici "DS 9". S obzirom da ne rade replikatori hrane, opet je stradao KFC. Dal ćemo doživjeti neku promjenu u ovoj tmurnoj kolotečini, to ćemo tek vidjeti.
Soso aut!
Tu bi kontinjud!

Epizoda 5 - KOLJA I RUSKINJE

2007-08-27T11:38:00.001+02:00

24.08.2006. četvrtak
E buraz, čuješ? Danas igramo protiv Danaca. Svi su nabrijani. Razlog tome je kaj Danci imaju bahatog trenera iz Amerike, iritantnog pičera ko zna od kud po imenu Čarliiiiiii...iiiiii...iiii, kečera štrebera po imenu Langeeeee...eeeee...eee boy i jednog nevjerojatno lijenog, napuhanog i samouvjerenog pičera Kimiiii...iiii.iiiija. Ali to nije sve! Ako odmah naručite set Danaca, dobit ćete i dvojicu koji su pljunuti Šljiva iz Kaptola, istetoviranog kečera i set Šogun noževa! Ali, dragi gledaoci, ni to nije sve! Ako budete među prvih pet, koji naručuju sad odmah, dobit ćete i 3 najiritantnije, najružnije i najdosadnije navijačice iz Danske, potpuno besplatno! Nazovite odmah i ostvarite pravo na ovu nevjerojatnu ponudu. Samo se grudnjaci za navijačice dodatno naplaćuju.
Čak i na doručku svi pričaju o Dancima. Miša jutros nema. Drc veli da tvrdo spava, što nije ni čudno. Imo je jučer naporan dan. Meni se danas baš jela lubenica pa sam si uzo jednu. Šćele trusi nekakve pahuljice s jogurtom. Nevjerojatno.
Došli smo na teren da odradimo te iritantne Dance i da što prije zapalimo u razgledavanje Praga. Miš se već svima popeo sa svojim konstantnim zgražanjem kak niko još nije bio u gradu koji ima tako lijepu povijesnu jezgru. Da koji kurac samo jedemo, pijemo i igramo te glupe tekme. Veli da ima neki zgodan i full povoljan dućan sa satovima i da planira potrošit euro ili dva prije nego krenemo za Zagreb.
No da se vratim tekmi. Kaj je najbolje, tekma je bila čist ok. Prvo su počeli s nekim pičerom koji to u stvari i nije, a kečer je bio onaj istetovirani. Neznam točno kak se zove, ali znam da mu ime završava na iiiiii...iiiiiiii.iiiii! (lagano pucanje promuklog glasa). Uglavnom, rezultat je bio skroz blizu i došla voda do grla. Uvode koga!? Njega! Čarli...iii.iiii! I pazi sad! Neko se nekak dovuko na bazu, pa se dovuko i na drugu (kad se dotični javi, ubacit ćemo ime u drugom izdanju) a na udaranje dolazi Sale! Mislim da su 2 vani, i da Sale ima dva strajka. Uglavnom, Čarliii se koncentrira na pič, razmišlja kaj da mu baci, a Sale urla !!!!ag ijlaŠ !!! ag ijlaš ,ćivorbeR! Tak je to otprilike zvučalo Čarliju. Ako malo bolje pogledate, Sale je ustvari vikao: Šalji ga!!!! Rebrović, šalji ga!!! Zbunjeni Čarli baca neki fast, Sale ga dere po sred pičke, i to je hit, RBI, te smijeh i čuđenje na terenu. Kasnije je Čarli, čisto radi osvete, Balenu sredio trbušni zid. To vam je ona ozljeda kad ni sami više ne znate kaj bi izmislili da vas boli i nećete se stalno ponavljat ko Stjepko kad ga bole leđa pa upotrijebite nešto od čega još nije patila čak ni Janica, a onda to mora da je strašno. I sad tu ne pomažu ni deep relief, ni deep heat ni onaj čarobni sprej, a boga mi ni tabla voltarena, kak bi Sale reko.
E, tu sad na scenu stupa onaj bahati trener iz Amerike. Majstor se okreće prema našoj klupi i pita Šćeleta, jel nam dobro? Šćele naivno veli: Je, super nam je. A na to će Amer: Pa nije ni čudno, lijepo je malo za promjenu imat par bodova na semaforu. Joooooj! Mater ti jebem američku! Nije dosta kaj ste bacali one neke jake bombe na Hiroshimu i Nagykanizsa (naravno da je to Nagasaki, ali jebi ga, Soso to ponovo vidi drugačije) ili ono kaj je Miš pričo da su zbombali Beograd. Ne, sad morate zajebavat i nas Rvate! Ali, kao što pogađate, to nije sve! Veli sad majstor: Niš dečki, sad ću vam za kraj dat nešto specijalno za udarat. I stavlja trećeg pičera i to ni pet ni šest već zloglasnog Kimija...aaa...aaa. A Kimi baca jedno sedam puta brže od svih naših pičera zajedno i ima krasne sunčane đozle. Ma nalupali bi mi i njega, samo da je baco još dan ili dva. Završava respektabilnih 12:5. E da smo ovak igrali protiv onih baletana francuza, u subotu bi samo pili!
Poslije tekme svi palimo u bus i trk u hotel. Moramo još stići do Praga. E da, kao što sam jučer napiso, dans dolazi naš najdraži Dalmoš. Šćele se dopisuje s njim preko sms-a. Bit će sve ok.
Ovaj put smo kupili kartu za metro i nije bilo problema. Bruna, Edna, Šćele i ja idemo na blitz krieg u centar.

Prag

Dva sata šećemo po centru Praga s time da Šćele cijelo vrijeme gunđa da je umoran, a ja sam gladan. Za to vrijeme ostatak se ubija u čemu? Nećete nikad pogoditi! U KFC-u i pivama! Mi napokon sjedamo i naručujemo neki glupi gulaš s knedličkima i pivo. Bruna, očito već pijana, razbija čašu, a Šćele pizdi. Za to vrijeme meni i Edni je jako zabavno. Nakon klopice krećemo nazad u hotel, a Šćele daje zadnje upute Kolji preko sms-a koji je upravo sletio u Prag. Do hotela nam treba nekih 45 minuta i kad smo stigli idemo do sobe 615 pozdravit našeg dragog Dalmatinca. I sad počinje šou!
Naime, Šćele je oko 18:00 Kolji poslo poruku slijedećeg sadržaja. Kad dođeš pred Top hotel odi na Garni rooms recepciju (to ti je desno od glavne recepcije), traži ključ od sobe 615 i smjesti se. Mi smo u Pragu i vidimo se poslije. Oko 22:00, Šćele mu šalje poruku u kojoj kaže da mora sjesti na metro, linija ta i ta, smjer taj i taj pa onda na bus broj taj i taj, nekih tri stanice i doći će ravno pred hotel. I sad, šta vi mislite, jel bilo problema? Pa naravno da nije!
Kolja je lijepo i glatko sletio u Prag i ne budi lijen, uzeo taksi. Šta će se vucarat po metrou i busu, kad može taksijem doć na drugi kraj grada bez beda. I tu se ustvari zajebo. Naime, padala je kiša pa ga je taksist dofuro drito pred Top hotel, da se galeb ne smoči. Kolja lijepo, po dogovoru ulazi u hotel i ide desno do recepcije. Fino kulturno, traži ključ od sobe 615, ali mu uljudna gospođa na recepciji objašnjava da ne postoji soba s tim brojem te da vjerojatno mora ići na drugu recepciju, koja je niz hodnik pa desno. Sad se Kolja sjeti Stjepkovog sms-a i veli: Pa da, kak sam glup. I ode majstor na tu drugu recepciju i traži šta? Pa ključ od sobe 615. Gospođa ga uljudno traži onu karticu na kojoj piše doručak na češkom, a Kolja već lagano gubi živce. Nakon što je mjesec dana proveo tumarajući pustinjama Austrelje, borio se za goli život s Aboridžinima, svjedočio smrti onog idiota koji lovi krokodile po svijetu, nije ni čudo što je postao lak na okidaču. Veli on njoj, na tečnom engleskom s dalmatinskim naglaskom: Šta si ti misliš!? Od kud meni ta fucking kartica kad sam sad came iz Austrelje!? Kad su mi je trebali give, kad se još didn't ni vidli!? Nemoj me fuck, nego mi daj ključ, sere mi se, a pomalo sam already i neurozan.
I fina gospođa, da izbjegne međunarodni incident, da Kolji ključ od sobe 615. Majstor nervozno napušta recepciju i trkom u sobu. Čim je ušo, nešto mu je bilo malo suspicious, ali je potreba za iskrcavanjem tereta u wc školjku bila jača od razuma. Dok je Kolja skidao gaće, mudante i bičve, pogledom je preletio sobu i vidio da je Sever (Koljin cimer) u najmanju ruku nastran! Ne samo da nosi tange raznih veličina i dezena, nego i čita neke srpske knjige na ćirilici. Palo mu je na pamet da su možda Severa zamijenili s Mišem, što bi objasnilo i tange i ćirilicu, ali, mislio je, valjda bi mi to javili. Ništa, sad trk u wc. I dok tovar istovaruje sve što je prešverco u Češku, neko ulazi u sobu. A u kurac! Čuje ženske glasove. Nije se valjda Severu posrećilo. Nije valjda stari švaler iz Sigeta zbario neku čehinju. Ma neee. To je onda ipak Miš. Ako će iko barit to je on! Jedini je problem, što su samo ženski glasovi, nema muških i nije u pitanju češki jezik već, ni pet ni šest nego ruski! Jebate led! What now? Gaće i bičve su ostale u sobi sa svim ostalim stvarima! Na sreću, ima još mudante. I sad Kolja, nice, u boksericama izlazi pred dvije ruskinje kojima se upravo posro u wc-u, ispričava se na tečnom ruskom i tako mu mlijeka u prahu, kida na lijevo. Napokon pronalazi famoznu Garni recepciju i Severa kako se odmara uz neko štivo, koje je na svu sreću ipak na latinici. Zanimljiv kraj jednog dugog i napornog dana za Kolju.

Zloglasna Garni recepcija

Čuj, nije bed. Osim što je srao u sobi sa četri zvjezdice, nije napravio ništa strašno. Miš bi tu napravio puno više.
Kolja legendo, da te nema, trebalo bi te izmislit! Sutra nas čekaju Belgijanci. Još malo pa gotovo! Svi su već nestrpljivi.

Nastavit će se!

Epizoda 4 - BRUNA I EDNA U PAKLU ŠVERCA

2007-08-24T12:58:00.000+02:00

23.08.2006. srijeda
A long time ago, in a galaxy, far, far away.... probudio sam se teže nego inače. Nagomilao se umor? Moguće. Iako, u glavi mi kao nešto zuji. Pokušavam se što prije pribrati jer kasnim na doručak. Razmišljam koji bi to mogao biti uzrok mojoj omamljenosti. Ustajem, tražim mobitel da vidim kolko je sati, vrtim se po sobi, a kad tamo...! Netko je spavao u mojem krevetu! Mamicu ti! Dolazim lagano do WC-a, da se umijem, smirim, dođem k sebi a kad tamo...! Netko je pio iz moje čaše! Dobro, reko, naći ću ga ja kad tad, mamicu mu... Okrećem se prema WC-u, jebiga, od silnog mi se uzbuđenja pripišalo, a kad tamo...! (možda mi sad ove točkice i uskličnik nisu više potrebni, vjerojatno naslućujete šta sam tamo vidio) Netko je SRAO u mom WC-u! Pa jebemu mater! Ko može srat u tuđem wc-u!!? Ko!!? Neko me omamio smradom, a mi danas imamo dvije važne tekme. Samo da mi ga je naći...
Doručak mi već lagano ide na živce, svi žderu ko sumanuti, Sever mora ić srat, Sale sere u prosjeku svakih 4 sata. Butorci tvrde da je to zdravo, da treba što prije te štetne tvari izbaciti iz svog organizma i da Sale vjerojatno zato tak dobro igra. Da li možda ovo silno izbacivanje govana iz naših profinjenih stražnjica ima veze sa nedostatkom pilića u srednjoj Češkoj? To još treba ispitati. Inače, od kad smo mi došli, osim pilića, ponestalo je i pive. Ko bi reko.
Prva tekma je sa Nizozemcima (Holanđanima, čisto da me i Miš razumije). Dečki nisu loši. Malo su se napušili, niko ne skida sunčane naočale. Turki baca, daje sve od sebe, malo gađa njih, malo strike zonu, a oni uglavnom HR-ove. Napeta tekma, gubimo s tijesnih 20:0. Ništa strašno, i onako se čuvamo za Francuze.
S obzirom da je pauza između tekmi veća, odlučujemo se vratiti do hotela na spavanac, ili već nešto u tom fazonu. Pazi sad ovo! Edna, Bruna i Šćele idu u jebeni Japanski vrt. Šta ima tako posebno u Japanu da izvoze vrtove u Europsku uniju!?
E buraz, imam doma vrt. E, znaš koji vrt stari moj. Ima vrtno kino 5+1, pjevajuću fontanu za one romantične duše, ono malo sjebano drveće koje nikad ne naraste...Kaj? Di sam ga ubo? Tu, u Pevecu, bio je na akciji. Ma neeeee, nije made in China, pravi originalni japanac. Je, ima i posebno osvjetljenje za fotiće, sve. Možeš čak dobit i vrtne gej-še...

Japanski vrt

I dok se mi relaksiramo na japanski način, majstor Sale se 2 i pol sata koncentrira za svoje peto sranje tog dana. Naime, već se posro ujutro kad se digo, onda je srao u klab hausu pa je srao u svlačioni pa je srao na posebnom wc-u pored terena. E sad kad je već ko pes (ker za Miša) obilježio pola Praga, opet je na red došlo sranje u hotelu. Ali, nije se posro odmah, nego je 2 i pol sata predviđenih za odmor iskoristio za kvalitetno ispijanje kave i fino, 10 min. prije polaska nazad na teren, upada u sobu i dečkima koji se upravo bude okupira wc, jer mu se malčice prikenjalo. Nije ni čudo kaj dečki iz njegove sobe malo kasne.

Jedini WC-i u Pragu u kojima Sale nije srao

Inače, Drc i Marko, naše vesele Karlovčanke, već nas danima uvjeravaju kak Purgeri ne znaju vozit. I da koji kurac, kad oni dolaze iz Karlovca, odjednom cesta ide u krug. I sad se ti misli. Kaj nisu mogli lijepo napravit križanje, bubnut semafor i mirna Bosna (znaš Miš, to je ona smiješna zemlja koja nikad nije mirna a ima i Republiku Srpsku. Nešto ko Švedska, samo malo bliže Srbiji). Ne, to su Purgeri namjerno, mater im jebem. Samo da nas zajebu.
Došli i Francuzi na red. Inače, 5 min prije početka tekme, stižu i naše bolje polovice. Bruna i Edna pijane ko guzice pjevaju neku češku pjesmicu i grohotom se smiju! Super, kak smo samo ponosni!
Kak se ono Dinamu događa da stalno igra neke povijesne tekme, e tak je i ova nama bila povijesna. Cijelo vrijeme smo tu negdje, imamo ih, stalno pune baze, ali nemremo napravit bod da se ubiješ. Na 2 vani i pune baze onaj peder Francuz od jučer lovi diving catch u desnom i umjesto da povedemo za par bodova, ne mi idemo u obranu. Onda nas još zajebe glupavi šorc. Mali je doduše sjebo Turkija koji isto nije baš neka iskusnjara, ali je akcija bila čist ok. Fake throw na prvu, Turki kreće sa druge na treću i ravno šorcu u naručje. Sunce mamino! Pičer im je ko naš Balen, samo malo nabildan i može bacit strike kad god hoće. Eto, tu je razlika između našeg i njihovog softballa. Mi imamo pičere koji ne mogu baš pogodit strike kad god žele, ali zato mogu natezat gumu sa otporom od cca 20 deka cijeli dan. Uglavnom, gubimo od pedera francuza 7:0. Drugi put su naši.
I sad šlag na tortu! Poslije tekme do mene i Šćeleta dolaze Edna i Bruna. Pazi sad ovo: " E dečki, da znate kaj nam se danas dogodilo? Prvo nam se Miš ukrco u kombinaciju za odlazak u Prag jer su sve njegove dotadašnje žrtve zbrisale i potražile zaklon u Zoološkom vrtu među ugroženim vrstama pingvina i durduboka (nekakva bubetina na koju som grize ko lud). Onda smo mi genijalke odlučile da bi mogli malo Česima demonstrirat hrvatsku inteligenciju. Naime, kupit ćemo kartu za metro, to nije sporno, ali je nećemo cvikat, i ako nas slučajno uhvati kontrola pravit ćemo se Englezi. Nećete vjerovat, ali upravo nam se to i dogodilo. Dolaze dva Čeha, ko recimo ona specijalna policija (milicija) Lučko, i nešto trkeljaju na češkom. Mi se pravimo da niš ne kužimo, ali tu se sad ubacuje Miš. Onako štreberski ponosno iz zadnjeg džepa svojih farmerki vadi uredno cvikanu kartu, cvate i pruža ju zajapurenom gospodinu lagano crvenom od jedno 7 piva koje je to prije podne popio sa kolegom. A ja i Edna se i dalje pravimo Englezi. Sad nas Lolek obavještava da je kazna za nemanje karte u metrou 1000 kruna.
- Ali gospon kondukter, mi imamo kartu!
- Da punčke, ali morate je cvikati, i frajer pokaže prstom prema Mišu koji i dalje cvate. Vidite kak on ima cvikanu kartu? To je dobri pane, a vi, vi smrdite i niste za niš. Ako nemate 1000 kruna za platit kaznu, onda moj kolega Bolek zove policiju i onda idete na slikanje i kazna je 5000 kruna! Bolek, zovi policiju!
I sad Bolek vadi mobitel iz džepa, model Alcatel, berba 1998, najbolja godina i malim prstom, na kojem je pustio nokat da može čačkat rijetke zube kad se napuca govedine s knedličkama prijeti, da će zvat policiju.
- Ali gospon kondukter, mi iz Horvatsko, mi siromašni ko i vi, nemamo mi 1000 kruna, a o 5000 da i ne govorim.
I sad se Lolek počinje znojit, lagano do izražaja dolazi tik koji je do tada bio neprimjetan. Usnica mu se počinje trzat, počinje lagano žmirkat. Na riječ Horvatsko aktivirao se mehanizam memorije sa ljetovanja u Makarskoj od prošle godine. Mala piva u bircu košta 72 krune i niš ne valja, svi voze neke čudne VW aute, škoda nigdje. Prvi dan ljetovanja ga je skoro pobro trajekt dok se majstor, na sred bračkog kanala, opuštao na valovima i lovio prvi sloj žarko crvene boje. Drugi dan, dok je pedalinom tražio zgodnu plažu na Jabuci i lovio drugi sloj, neko mu je maznuo čarape koje je ostavio sa ručnikom i sandalama na plaži, a nestale su i one kratke čupave traperice koje si je Lolek sam napravio specijalno za ljeto. Treći dan je skoro pao s litice dok je obilazio lijepo brdašce koje domaći zovu Biokovo i to zato kaj je moro sandale obuć na golo stopalo, jer je dan ranije osto bez čarapa, pa se taban oznojio i poskliznuo u kritičnom trenutku. I da ne nabrajam dalje, jasno je zašto se čovjek obrecnuo čuvši riječ Horvatsko.
- Bolek, zovi policiju i to onu specijalnu!
I sad Bolek ponovo prijeti svojim noktom plastičnoj tipki na mobitelu....

Lolek i Bolek u Horvatskoj i mobitel Alcatel HC 800, berba '98

- Ali gospon kondukter, mi imamo kune! Jel može u kunama!?
Na to će Edna:
- Bruna, čuj, ja imam nekih 500 kruna (cca 125 kuna), da mu to ponudimo, onak, ispod stola. To je ipak puno bolje od 1000 kruna. A?
- Kaj si luda!? Imam ja 50 kuna, frajer nema pojma koji je kurs, a sigurno će i slijedeće godine kod nas na more. Možda popuši. Čujte, gospon Lolek, imamo vam mi kune! Kužite? Kune? Horvatsko novci? To su vam super pare. Može, evo, 50 kuna za nas dvije?
- Može! Evo cure, tu vam je mjenjačnica, pa promijenite tih 50 kuna u prave novce, jer nemam ja namjeru više u vašu opasnu zemlju. Ajde sad...
Miš je i dalje tu, da ne bi pomislili da ga nema, samo kaj niš ne radi, samo stoji onak ko gljiva. Jedino kaj sad ostavlja dojam da mu je malo neugodno. Više baš ne cvate.
- I kaj ćemo sad? Kaj kad sad skuže da je 50 kuna ništa novaca?
Odosmo mi do mjenjačnice, a kad tamo... Ne mijenjaju kune!
- Bolek, zovi policiju, mater im... Već mi je pun k....
- Ne! Gospon, evo, uzmite njega! Ima i tri prezervativa! To vam je, hm.... (3×12 =......hm.......28!? Ne......hm.....36!) 36 kruna! Aha! Jel može to gospon kondukter?
- Evo ovak. Ja i Bolek ćemo uzeti ovog dobrog panea i njegove prezervative, ali, vi nam još morate dati 100 kruna. Za svakom po pivu. Samo nemojte sad računat kolko je to piva, jer nemamo više tolko vremena.
I tak je i bilo. Ja sam ga potapšala po ramenu, i zahvalila se, a Edna mu je dala lovu i namignula skamenjenom Mišu. Jebiga, tako prođe dobri pane."
Nakon te priče. mislim da više nije potrebno ništa reći. Kasnije navečer jači dečki su krenuli gdje? Pa u KFC, naravno. Žena koja tamo radi već lagano ima traume. Niš, sutra dolazi Kolja from Austrelja, to watch some softball. Ja se samo nadam da poslije ovako napornog dana neću sanjati Severa i njegove ekstremitete. Također, Miš se vratio iz Praga i samo šuti. Nije dobro.

KFC

A gdje je Jura?

To be continued!

Epizoda 3 - PRVA POBJEDA

2007-08-23T12:39:00.000+02:00

22.08.2006. utorak
Dragi dnevniče... ,a u kurac! Pada kiša! Predsjednik još spava i naravno, niš ne čuje. E sad ću ga zajebat. Kad čujem onog jebenog Pink Phanthera, pravit ću se da spavam pa da vidim čija mačka crnu vunu prede!? He, he, he...! Ali neeeeee. Naravno da frajer opet kurca ne čuje. Eno, žena ga budi, i to nježno, umjesto da ga mlatne po glavi. Niš, ja ću se i dalje pretvarat da spavam.
Jedino je problem kaj se on digo, i otišo u kupaonu srat! I sad bu me šatro zbudio, pa idi ti sine peri zube u taj smrad. I onda će se svi čudit zakaj kasnim i zakaj sam ošamućen.
Doručak je prošo uobičajeno. Rebro tamani hrenovke, Drc, Sale i Micek tamane sve, Miš ima svoje rituale sa salatom od krastavaca, Ćvufta je reko dobar tek i dobro jutro...
Nakon doručka, krenuli smo prema busu. Ponovo smo čekali Severa, koji je moro na kenjažu, sve drugo ide prema planu. Inače, zaboravio sam to ranije spomenut, ali još ni jednom nismo uspjeli doći do hotela kako bi trebalo. Driver Slavko je našo neki put, kojim nam treba do terena 20 min, a isto tolko i nazad. Inače put traje 5 min, ali nije strašno. Pogotovo ne danas, kad pada kiša i niš nam se ne da.

Gore u retrovizoru – legenda driver Slavko – luta po Pragu

Kad smo došli na teren, uvidjeli smo da su igrališta pod vodom, i da ni dve Škode sa svom dodatnom opremom ne mogu promijeniti situaciju. To su uvidjeli i organizatori pa su sazvali mali sastanak u "klab hausu". Svi su bili prisutni tom sastanku osim baletana Francuza koji su se, zamisli idiote, zagrijavali lijepo po prolomu oblaka. Zakon! Mislim da dečke iz Princa čak ni Maja ne bi mogla na to naterat. Ali ne, Francuzi su to odlučili napravit sami. Jedino sam steko dojam, da ih je Fritz gledo onak sa sjetom i da bi im se najradije pridružio. Sad, jel razlog za to onaj gej francuz koji će nam zagorčat život sutra ili je po srijedi nešto drugo, to nikad nećemo saznati.
Sjedamo u bus i Micek skuži da nema rukavicu. Sigurno su mu je popalili pederi francuzi! I to ziher onaj crnac! Pas mater! Al di baš Miceku!? Pa kako i ne bi, kad ima rijedak primjerak rukavice od prirodnog skaja. Raritetan primjerak. Naravno da je rukavica nađena malo dalje od mjesta gdje je ostavljena. Ovaj put barem nije završila u smeću.
Idemo nazad prema hotelu i pada dogovor da svi zajedno busom idemo do shoping centra na ručak. E sad, tu se javlja problemčić. Naime, bus se nema gdje parkirat i sad svi svima kunu sve po spisku, da koji smo kurac išli busom kad je shoping centar 15 min pješke od hotela i bla bla bla.... I tad meni na pamet pada genijalna ideja da nas bus iskrca pred centrom i da dođe po nas za sat i pol i vozi nas ravno na teren. I tako i bi. Svi fino izlazimo iz busa nakon 7 min vožnje od hotela i ostavljamo drivera samog ili možda ipak ne?
Naravno da ne. Naime, dragi naš Sever je, nakon što je ušo u bus, obavijestio Rebrovića starijeg da ide malo prileć na zadnje sjedište, ali je previdio mogućnost da ćemo mi nekih 3 min lutati busom oko centra tražeći eventualni parking. Te tri minute bile su kobne. Rebrović je, nakon što je 4 min uspješno držao informaciju o Severu pohranjenu u prednjem dijelu mozga (nek me Butorci isprave ako sam fulo), polako, slijedeće tri minute malo zadebilio. Njegova memorija ima malo čudan način rada. Nakon 3 min, pohranjeni podatak se deformira i mijenja oblik. Tako da nakon jedne i pol minute Sever za Rebrovića više nije u snu na zadnjem sjedištu već je postao velika pizza i kola, sa mogućom palačinkom kao desertom, a nakon pune tri minute, jedino čega se Rebrović sjeća je da je gladan i da se vjerojatno nalazi na dobrom putu da nešto pojede. Tako je i bilo. Rebrović je jeo!

Pizza! A di je kola?

E sad, nekih 15 minuta kasnije dolazi Sever, onak rekli bi, lagano zbunjen i pita di smo svi mi nestali, jel nas možda progutala crna rupa ili nas je pojeo Tomo? On se probudio 5 min nakon što smo svi mi izašli iz busa i laganim hodom prišao vozaču s leđa da ga priupita gdje smo nestali. E sad, problem se javio u trenutku kad je Sever progovorio, jer vozač nije imo pojma da je još neko s njim u busu pa je umalo završio na hitnoj. E Severu, pa ti idi spavat kad znaš da te čeka vožnja od nevjerojatno dugih 5 min.
Popodne igramo dvije tekme za redom. Prvu protiv dabrova iz Chomotova. Na svu sreću, Robo Cop radi tako da njega nismo doživjeli, ali zato igra neki dotični Svoboda koji se drži ko da je primio Mirka Filipovića za jaja. Pitcha neki Mikulec, koji neodoljivo podsjeća na Bekića iz Varaždina. Nalupali smo ga ko beba zvečku! Uglavnom, uz dosta dobru obranu i solidnu partiju, sve skupa gledajući, gubimo podnošljivih 13:0 i idemo na Slovake, možda jedine koje možemo dobiti.
Na tekmi koju su Slovaci igrali prije nas, njihov najbolji pitcher Robin puca po šavovima i biva zamijenjen. Protiv nas se nije ni zagrijavo, već su ga poslali pod tuš. Di ćeš bolje. Tekmu dobijamo bez većih problema 24:8 i ostvarujemo prvu službenu pobjedu u povijesti hrvatskog softballa u Europi! I to kako. Primijenjeno je tzv. hrvatsko "Mercy rule" pravilo u 5-om inningu! Balenu ide prvi povijesni win. Znam, nevjerojatno.

Ovo je bilo neuhvatljivo za Slovake!

Hvala Slovaci, baš ste dragi dečki. Bumo mi vama pustili za predzadnje mjesto ak bude trebalo, nije bed.
Nakon tekme svi na pivu, i polako busom u hotel. Dečki se već bruse na jadne piliće, a i Hana bi digla još koju krunu. I dok svi kolektivno idemo u KFC pojest sve što ima na skladištu, Stjepko je ponovo vidio zeca. I sad pokušava svim silama dokazati da je zec tu negdje.
Eno ga! Vidiš, tam iza grma, ma tam, kod one Škode (a na parkingu 354 škode, svih modela i godišta), pa nemrem vjerovat da ga ne vidite. Kaj vi fakat mislite da sam prolupo!? Svi odgovaraju u isti glas: Da!!!!
A kad ono fakat. Iza škode modela ajkula izlaze tata zec, mama zec i *Vladimir Kočiš – Zec (tzv. Vlado Zec). Stjepko ipak nije lud. Sranje.

To be continued!

Vlado Zec, malo sliči na Bucu, kaj ne? Samo fali kravata.

* Naravno da znam da je Vladimir Kočiš - Zec legendarni gitarista Novih Fosila, jedne od najdražih grupa Tomislava Rebrovića aka Buce (kako je dobro vidjeti te opet.....), a da je Vlado Zec jerfra koji je navodno završio u zatvoru eksploatirajući kamenolom koji se nije smjelo eksploatirati. Ne znam zakaj, ali ovo mi je bilo guba ovak napisat.

Epizoda 2 - PRVA SLUŽBENA EU. UTAKMICA

2007-08-21T10:52:00.000+02:00

21.08.2006. ponedjeljak
Katastrofa! Taman sanjam kak se Severu smanjio nos i povećo pimpek, kad ono čujem lagane taktove Pink Phanthera. To vam zvuči ovak, otprilike: Taram, tarm, taram, taram, taram, taram, taraaaaaaam, tarm, taram! Tiru, taru tiru tam, tam, tam, tam, tiruram, tam, tam.... a ona budala od Šćeleta ima čepiće i ne čuje! Majmun je navio budilicu u 6:40, jer kao ima nježan zvuk, pa ćemo se lagano probudit uz zvuke omiljenog junaka iz djetinjstva (kako je to gej!), ali je frajer zaboravio da niš ne čuje kroz te jebene čepiće i dok on krmi i ševi u snu ko zna kog, meni se pred očima klima Severova kita, zadnje čega se sjećam iz noćne more o nosu i pimpeku.
Jebo te Pink Phanther!
I pazi sad! Frajer se napokon probudi, digne se, i pazi pitanja! Ko je po noći razbaco stvari po sobi i pišo pored WC školjke!? Nije niko izvana jer su vrata zaključana i ključ je u bravi. Dakle ko je!? Međutim, mi ga ignoriramo i nastavljamo sa jutarnjom higijenom. Nakon toga odlazimo na doručak, a ja grozničavo tražim Severa. Dobro je! Nos mu se ipak nije smanjio!

Nos se ipak nije smanjio!

O tome kolko Sale, Drc, Micek, Rebro .... mogu pojest za doručkom ja neću, ali vjerujem da detaljne informacije postoje na web stranici sTop* Hotela pa kog zanima...
Inače, kad smo se vraćali s doručka, Bruna i Edna su nas veselo informirale kak se jako smiješno na češkom kaže doručak. Naime, na karticama koje su nam služile za doručak pisao je broj sobe i – KORACAK. Naravno da to – KORACAK sigurno na češkom znači doručak i da nema nikakve veze s onim našim Dalmatincem Koračakom, koji je btw. rezerviro smještaj pa je možda zato na rezervaciji (kartici) svake sobe pisalo – KORACAK. To je čista slučajnost!
Prva tekma i to odmah protiv domaćina Sokol Krč. Rebro i ja smo se fino dogovorili da je bolje da drugi probiju led, pa smo odlučili da nećemo igrati. Tekma ko bombona. Glatkih 22:0 za domaće. Krčani od 9 igrača imaju samo 8 ljevaka, tak da je bila milina igrati se s njima. Izdvojio bih samo nekih 4 - 5 HR za Čehe, line drive u lijevu Balenovu nogu, Stjepka koji je bježo od loptice koja je išla brzinom Maje Čizmić i pao na guzicu ko Micek s motora, a cijeli je dan tvrdio da je loptica išla 200 km/h i Saletov hit i ukradena baza. Inače, postoji naravno i razlog zbog kojeg je Sale imo hit. To nije zato kaj zna udarat, već zato kaj je kupio najskuplje pod rukavice na svijetu netom prije utakmice.

Balenova noga – poslijedica Line drive-a

Maja Čizmić

Inače, vidjeli smo i Fritza na djelu. Mislim stvarno. Majstor bi sudio finale na plate-u, a ne zna da mu prsti moraju biti iza pete. Kaj on opće tu traži, kad ne zna prste-petu!? Idiot.
Poslije tekme pravac u bus, gdje smo saznali da se vozaču autobusa diže na gumb a ne na ručicu, ali i da se, kad se digne, ne povećava, već ostaje isti. Na trenutak sam se sjetio jutra i Severovog nosa, ali to, na sreću nema veze s tim. Riječ je o autobusu. Mislim da me lagano hvata PTSP od one noćne more. Provjerit ću to sa Brunkanom, ako ga uopće vidim danas. Navodno ga je Miš zarobio negdje u centru Praga, ne da mu ni jest ni pit ni pušit i stalno mu pušta neke srpske pjesme!
Mjesto za odmor i pive je na istoj adresi ko i večer prije. Kasino u sTop Hotelu. I dok se Rebro lomi dal da kocka ili ne, konobar je ispod našeg stola našo onaj češalj za crnce koji izgleda ko vile i pita Brunkana jel možda njegov, a ovaj ima kose ko i biljarska kugla. Zakon! Nakon nekog vremena, Rebro je odlučio otići spavati, a ne kockati i to je bila kobna greška. Naime, i bez kocke je uspio spušiti mobitel! Majstor je legenda. Nadam se samo da nikad neće postati čuvar državnog pečata, jer onda smo jebali ježa kad će trebati nešto požigat! Hana je dobila na kocki, i mislim da se Branku smiješe još jedne hlače s porukom na guzici tipa: "Kaj buljiš nije tvoje!?" ili "Prste k sebi, imam dečka, u gaćama mu prečka!"

Branko (Rebro junior) i Hana Mekanić

Dok su neki samo pili, drugi su opet išli potamanit piliće u obližnjem KFC-u, a na putu do istog Stjepko je vidio zeca! Pazi majstora! Frajer je totalno prolupo!

To be continued!

Zec

*sTop Hotel – je ustvari Top Hotel, ali Soso to vidi drugačije od drugih.

P.S. Pitanje na koje možete odgovoriti u komentarima je: "Čiji je ovo san?"

San ili java, pitanje je sad!

Epizoda 1 - MALI SOSO NA PUTU ZA PRAG

2007-08-20T15:15:00.000+02:00

20.08.2006. nedjelja

Krećemo za Prag u 5:00, samo bog zna zašto. Ne, mi nismo mogli krenut u, recimo 00:00, pa da svi fino prespavamo put, dođemo u Prag ujutro, itd... Ne, mi smo odlučili da je bolje da se svi lijepo probudimo u 4:00 pa onda da nemremo spavat u busu jer je sunce i vruće pa da dođemo u Prag fino, taman u 17:00, nakon pišljivih 12 sati vožnje. Sitnica.
Od zanimljivosti po putu izdvojio bih Miceka koji je sa Turkijem odlučio da je bolje ne spavati tih 5 sati po noći, nego da je bolje napiti se ko majka, zaspati u busu i ne probuditi se do Bratislave. Nije važno što moramo priječi dvije granice, kontrolu putovnica... Ne znam jel možda neko ne zna, ali Miceka je nemoguće probudit kad zaspe, pa stoga nije ni išo spavat da ne prespava polazak u 5 ujutro, no zato je prespavo i graničare i carinike.

Micek u zemlji snova

Miš je, na sreću, također uglavnom spavao. Skupljao je energiju za sve one mlade i sexy čehinje koje ga čekaju u Pragu.
Po putu smo vidjeli jedan ružan i težak prizor, tešku prometnu nesreću u Češkoj i jeziv prizor reanimacije na asfaltu.
Dok smo čekali u koloni zbog te nesreće, naša draga Karlovčanka Marko je vježbao udvaranje curama iz Duga Rese. Postoji neki mit u tim krajevima Hrvatske da cure iz Duga Rese padaju na jabuke. E sad, tamo gdje smo mi stajali u koloni, bilo je slučajno jedno drvo jabuke, a kako je baš sad vrijeme kad mladi Hrvatice i Hrvati idu na maturalce, jasno je zašto je Marko prionuo na trening upucavanja. Inače, u Duga Resi, potrebno je curu sa nekih 20-tak metara spičkati jabukom u glavu. Onaj ko to uspije, ne samo da je najveća faca u okrugu, neg je i stekao pravo da istu povede sa sobom doma. Marko je očito jako vješt švaler. Pogodio je stup sa nekih 30-tak metara bez beda.
Moram spomenuti da nas je cijelim putem zabavljao Đibo, sa svojih 124 albuma od kojih je Bruna imala svih 124! Pa to je super.
Došavši u Prag, Rebro i ja pomažemo vozaču da dođe do Fritzovog hotela. Jedino kaj me malo muči je to kaj me Rebro zajebava. Hotel se malo zove Sport pa Stop pa Start pa Stars i kak onda očekuje da ja, kad izađem iz busa, na svom tečnom češkom pitam češkog crnca gdje je taj hotel!? No, ipak smo uspjeli.
Nakon što smo se riješili Fritza, idemo do terena vidjeti kak to sve skup zgleda, a kad tamo.... pice igraju softball. I tako, sjednemo svi mi na tribinu, pristojno gledamo tekmu sa ostalim Čehinjama, jedino onaj nosonja Sever mora nekaj glumit. I to baš danas, nakon sve ove muke. Majstor je odlučio ući u ulogu onog debelog ZET-ovca koji redovito već godinama svojim prpošnim glasićem motivira dinamove vedete na domaćim utakmicama. I dok su na tu vrstu podrške na dinamovom zapadu već oguglali (ili kak se to već kaže), mlade i žuhke (ovu riječ sam upotrijebio samo zato kaj mi je cool, ustvari nisam siguran kaj točno znači) Čehinje se do sad nisu imale prilike susresti sa tom vrstom podrške pa su nakon Severovog cvrkutanja "Igraj, igraj!!!" lagano protrnule, zaplakale od šoka i u tišini, ali doslovno grobnoj tišini, napustile stadion. Na terenima smo vidjeli i jednu super Škodu koju bi i mi u Hrvatskoj trebali nabavit, pogotovo sad kad Princ izgradi teren.

Hotel Sport, Stop, Start i Stars i čuvena Škoda; model Favorit

Nakon što smo se smjestili u hotel, neki su išli na cugu, neki na klopu, a neki na kocku. Sale, Drc, Turki, Micek i kaj ja znam ko još, uspjeli su pojest sve piliće u široj okolici Praga, tako da je poraso i izvoz piletine iz Hrvatske u Europsku uniju. Pričalo se o nekakvoj korpi bataka koju je svaki sam smazo bez beda (mislim da se radi o nekih 25 komada u porciji). Nije bog zna kaj. U isto vrijeme, već potpuno razbijeni Gjurek ide spavat u sobu i to čini i u krevetu i u rigotini, i tako sa namače sve dok ga braća Butorac i Zoki ne dovedu u red.

A što je dalje bilo, saznat ćete slijedeći put.